Znate li da se u laboratorijima već uzgajaju koža i meso, kao i drugi biofabricirani materijali koje stvaraju alge, bakterije ili gljive? Emma van der Leest je mlada nizozemska dizajnerica koja se među prvima priključila revolucionarnom pokretu
Krafterska revolucija je u jeku. Garažna vinkovačka Eastern Delta na čelu s gitaristom iz Septice za sebe je odabrala rijedak i odvažan stil: belgijska piva
na tragu trapističkih s kvascima koje oživljavaju iz boca samostanskih piva!
Istarski šafran nije nikakva egzotika! Na ovim područjima uzgajao se, brao i koristio doslovce stoljećima, a njegova kvaliteta zasjenjuje onaj talijanski. I to nije sve. Postoje nove teorije da Crocus sativus potječe iz Dalmacije. Šafran je naše gore cvijet!
Skaručna je obiteljska gostionica koja je slavnim učinila istoimeno mjesto pored Ljubljane. Nećete tamo ručati na brzinu. Bolje uzmite slobodan dan i dođite gladni, strpljivi i otvorena uma. Čuveni su po grandioznim komadima mesa. Ali to ne znači da se ozbiljno ne bave i povrćem. Ne znamo ni za jedan nama bliži restoran koji ima svoj vrt.
Oni su odlučili zauvijek napustiti gradski život. Okrenuti leđa prehrambenom i drugom konzumerizmu, radu na normu za plaću, velegradskoj udobnosti i konformizmu. Žele naučiti biti poljoprivrednici, živjeti u prirodi i od prirode, u staroj drvenoj kući koju su započeli obnavljati u skladu s načelima permakulture i održivog razvoja
Malo misto Tučepi. Prije nego što krene ‘žetva’, u mirnim danima izvan sezone neobična ekipa lokalaca okuplja se u restoranu Gusari i tamo vrlo ambiciozno marenda. Tone, vlasnik Gusara, Likar makarski i njegov pobočnik Sveto Maršal, uz pomoć Stričeka Baretića, organizirali su večeru u čast štajuna neretvanske kocke
Na imanju Orlov put slobodno žive svinje mangulice – ruju, kaljužaju se i prase na otvorenom, u voćnjaku jabuka. Od njihova mesa ovdje proizvode prve hrvatske eko slanine, čvarke i kulenove seke. Uz mangulice, obitelj Gusak obrađuje 80 hektara zemlje, a sva uzgojena hrana ima eko certifikat.
*stidak, sramećak, zadnji komadić hrane koji preostane nakon zajedničkog obroka i kojega se odričemo iz pristojnosti, pokazujući dobre manire
Čuveno jelo poljičkog kraja danas se često pogrešno predstavlja kao neka domaća prapizza. Ali pravi je soparnik mnogo delikatniji. Treba vam komin, sinija, lazanjur, optimalna temperatura luga i majstorica koja je od matere naučila ukrotiti vatru
Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.
Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.
Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.
Ova rečenica iz naslova pisala je u Mancinom mejlu kad sam joj javila koja je tema. “Kad smo bili klinci, stalno su nam prigovarali – jedi i prestani se igrati s hranom”, rekla je. Ali ta su vremena prošla. Pa se Manca odlučila zaigrati baš u tanjuru, starim pravilima u inat. Tko joj što može?
