Iz grada na selo. Zašto?

Oni su odlučili zauvijek napustiti gradski život. Okrenuti leđa prehrambenom i drugom konzumerizmu, radu na normu za plaću, velegradskoj udobnosti i konformizmu. Žele naučiti biti poljoprivrednici, živjeti u prirodi i od prirode, u staroj drvenoj kući koju su započeli obnavljati u skladu s načelima permakulture i održivog razvoja

Foto: Dag Bauer

Odluka da život u Zagrebu zamijenimo životom u Stranici Gornjoj, gotovo napuštenom selu na brežuljcima Ribničke doline, kraju između Kupe i Dobre, sazrijevala je godina­ma. Prethodilo joj je višegodišnje hodanje planinama, prije svega Velebitom. Ondje se nismo samo divili spektakularnim vidi­cima, div­ljim bićima i biljkama na koje smo nailazili. Okruženi svijetom kojeg nije stvorio čovjek, počeli smo propitivati vlasti­ti život, razmišljati o svojem mjestu u svijetu, osjećajući da nešto nije u redu s načinom na koji živimo u gradu. Najveći dio života pro­veli smo iznajmljujući svoj rad drugome kako bismo smogli za ono što se obično naziva životnim potrebama, a što osim hrane i plaćanja režija podrazumijeva kupovanje i gomilanje stvari koje nam, zapravo, uopće nisu potrebne. To je bila prva lekcija planine, svijest o hrpi stvari koje posjedujemo, na koje smo potrošili mnogo sati rada i mnogo nov­ca, a život je moguć i bez njih.
Ujedno je to bio i prvi korak k onome što će kasnije postati kupnja starog seoskog imanja, drvene kuće, štaglja, pecare i hektar i pol okućnice koju čine za­rasli voć­njak i zapuštene orani­ce.

TO JE BILA PRVA LEKCIJA PLANINE: SVIJEST O HRPI STVARI KOJE POSJEDUJEMO, NA KOJE SMO POTROŠILI MNOGO, A MOŽEMO I BEZ NJIH

Pokušaji i pogreške
Godinu dana povreme­no smo boravili na imanju, promatrali smo kuću, štagalj i okućnicu, gledali kako se ponašaju u različitim godišnjim dobima, pokušavajući dokučiti što nam je činiti. Kuća je tradicionalna drvena kuća s podrumom po čitavoj dužini i natkri­venim ganjkom uz istočni, južni i zapadni zid. I što je najvažnije, suha je, ni traga vlagi. No, zahtijeva temeljitu rekonstrukciju. Kuća se nalazi u voćnjaku, među stablima šljive bistrice i belke, oraha, divlje trešnje, a ponos je golemo stablo kruške tepke iznad štaglja. Ostatak voćnjaka bio je potpuno zarastao, trideset godina ondje su nesmetano rasli kupina, svib, bagrem, hrast i grab, samo se lasica mogla provući kroz tu šikaru, i kad smo posijekli sve što ne spada u voćnjak, ostala su stabla starih sorti jabuka, šljiva i mladih oraha i divljih trešanja.

Jednako tako, raskrčili smo dio ispod kuće gdje smo počeli ograđivati i uređivati vrt. Zemlja je tu “teška” i “trda”, kako su nas upozori­li domaći, savjetujući nam da vrt uredimo na zapuštenoj oranici. Vjerojatno su u pravu, zemlja je ondje sigurno rahlija i bolja, no daleko je od čatrnje i šahta za vodu, i problem bi bio zalijevanje vrta. Imajući na umu principe Masanobua Fukuoke, a potpuno svjesni činjenice da do onoga o čemu on piše valja tek doći, da to zahtijeva višegodišnju praksu, nismo preora­li tlo u vrtu, nego smo ga rahlili vilama, na jesen ga pokrivali kartonom, stajskim gnojem i slamom, a pokušali smo i s uzdignutom gredicom koju smo ispunili šumskim humusom i humusom iz kompostišta, koje smo napravili druge godine boravka na imanju. Pukušali smo saditi mrkvu, peršin, grašak, češnjak, luk, blitvu, rotkvice, grah, salatu, gurnuli smo krumpir ispod kartona… Rotkvice su bile odlične, krumpir sitan i ukusan, graška smo posadili premalo, grah su nam pojele srne, ubrali smo nešto salate, mrkvu i peršin nismo stigli rasaditi… Ukratko, shvatili smo da ne možemo stanovati u Zagrebu, a vrtlariti u Stranici Gornjoj.

Prirodni materijali
U međuvremenu je sazrela ideja o tome kakav život na imanju želimo.
Prije svega, u radovima na kući i zemlji rukovo­dit ćemo se permakulturnim načelima i prirodnom poljopriv­redom. Namjera je da proizvedemo što više hrane za vlastite potrebe, i da s vreme­nom postignemo to da kupujemo samo brašno, sol, maslinovo ulje, kavu i čaj. Plan je ambiciozan, mi smo apsolutni početnici, no smatramo da, unatoč svemu, malodušju nema mjesta. A da bi nam vrt bujao i rađao, nužno je da boravimo ovdje. Zato smo lani počeli rekonstruirati i adaptirati kuću.

MATERIJAL ZA OBNOVU KUĆE JE IZ OKOLICE – BALE SLAME OD SUSJEDA, DRVO IZ LOKALNE PILANE, GLINA, PIJESAK I VAPNO

Odlučili smo to učiniti prirodnim materijalima, bez knaufa i staklene vune. Drvene zidove valjalo je toplinski izolirati, za što smo koristili slamu, pijesak i glinu. Materijali koje smo koristili iz najbliže su okolice – bale slame nam je isporučio susjed, drvena građa je iz ribničke pilane, glina iz Ribnika, pijesak iz Duge Rese, a vapno smo kupili u trgovini građevinskim materijalom u Jurovskom Brodu. Potpuno oslanjanje na lokalnu ekonomiju. Najdulje je putovao pijesak korišten za žbukanje fasade, prekrasne boje žute zemlje, koji je do­vezen iz kordunskog sela Blatuša. U izboru materijala izuzetak čine krovni zabati koji će biti od polikarbona­ta. Želimo da nam kuća bude svijetla, a taj materijal propušta obilje svjetla, lagan je, i pritom je odličan izolator.

Gdje kupujemo
Jednom prigodom – ima tome nekih pet, šest godina – razgovarali smo o tome kako se čovjek pretvorio u “životinju koja troši”. Temeljni je princip: kupujem, dakle jesam. Pritom nas je poprilično zaprepastilo to što današnji čovjek više pažnje poklanja kupovini hlača ili mobitela nego kupovini hrane. Kupovini hlača i mobitela prethodi pomno informiranje o proizvodu, o njegovu porijeklu, materijalu, cijeni i drugim deta­ljima. Istodobno, ni s približnom pomnjom čovjek ne kupuje hranu. Nabavlja je u supermarketima, ili na tržnici, čin kupnje je automatski, u supermarketima ionako nema nikoga tko bi mu znao išta reći o onome što kupuje, s prodavačicama na tržnici razmijeni gole informacije o količini i cijeni, popričaju even­tualno o vremenu, i to je sve. Bez hrane ne možemo živjeti, hrani­mo se svakodnevno, hrana je, uz zrak i vodu, preduvjet našeg postojanja. A opet se prema njoj odnosimo s kraj­njim nemarom.

PAZIMO GDJE KUPUJEMO I ŠTO KUPUJEMO. POVRĆE I VOĆE IZ GRUPA SOLIDARNE RAZMJENE ILI OD LJUDI KOJIMA VJERUJEMO

Otad pazimo gdje kupu­jemo i što kupujemo. Pazimo da namirnice sadrže što manje nafte, to jest da su uzgojene što bliže našem domu, da se što manje goriva troši na njihov transport. S tim u vezi nabavljamo uglavnom sezonsko voće i povrće. Isto tako, nastojimo kupovati namirnice za čiji uzgoj nisu korištena kemijska gnojiva i herbicidi. Kako jedno od nas jede meso, nastoji izbjeći konzervirane mesne prerađevine i kupovati kod mesara kojemu vjeruje. Trebali su mjeseci, pa i godine, da stvorimo opskrbnu mrežu koju danas koristimo. Povrće i voće nabavljamo u grupama solidarne razmjene (GSR), na tržnici kod ljudi kojima vjeruje­mo i/ili čija imanja možemo posjetiti i uvjeriti se kako rade; sretni smo kad možemo kupiti limun i naranče uzgojene na hrvatskim otocima, inače kupuje­mo one iz biološkog uzgoja; maslinovo ulje dobavljamo privatnim kanalima, med uglavnom kod pčelara iz Ribnika, meso i mes­ne prerađevine više od dva desetljeća kupuje­mo kod istog mesara na utrinskoj tržnici. Takav način nabave ispočetka je kompliciraniji, izis­kuje više vremena nego nabava u supermarketima; no kad se jednom uhoda, nabava postane jedno­stavna, lagodna, a po­sebna prednost je što se pritom susrećete s ljudima od kojih možete mnogo naučiti o uzgoju i pripremi hrane.

Čemu služe ljudi
Otuđenje je vodeni žig naše vrste. Otuđeni smo od prirode koja nas je stvorila, od poslova koje radimo, od drugih ljudi, od hrane koju jedemo… Prehrana je poljoprivredni čin, ustvrdio je američki pisac i farmer Wendell Berry u eseju “Užici jedenja”. Jedenje je svr­šetak godišnjeg ciklusa koji počinje sadnjom i klijanjem. Mnogi više nisu svjesni toga. Razmišljaju o hrani kao poljoprivrednom proizvodu, vjerojatno, ali ne razmišljaju o sebi kao sudionicima u poljoprivredi.
Berryjeva knjiga “Čemu služe ljudi?”, u kojoj je objavljen spomenuti esej, dospjela nam je u ruke lani. Kad nam je osjećaj već bio ka­zao što činiti, a mi ga poslušali. Radi se o tome da napustimo prehrambeni lanac koji diktira agrobiz­nis, da okrenemo leđa konzumerizmu u prehrani kao što smo ga okrenuli i mnogim drugim stvarima, pa već godinama apstiniramo od suludog šopingiranja i prakticiramo dobrovoljno siromaštvo. Ne oskudicu, već siromaštvo. Ne želimo, dakle, jesti proizvode nečijeg “biznisa”, nešto što je uzgojeno na go­lemim površinama uz stravičnu potrošnju nafte, kemijskih gnojiva, herbicida i pesti­cida, i s isključivom namjerom stjecanja profita. Svoje živote ne smatramo jeftinima da bismo jeli nužno jeftinu hranu. Svjesni smo svojeg neznanja što se poljoprivrede tiče, ali smo jednako tako voljni da učimo i radimo. I da budemo strpljivi, da nas ne obeshrabre loše godine. Važan je put, a ne cilj i rezultat.
Kao što veli stari majstor zena Kodo Sawaki: Ako vaš cilj leži u bu­dućnosti, onda je već kasno.
Ne znamo što ima više smisla od uzgoja vlastite hrane. Trenutno ne vidimo ništa važnije i preče od toga. Što se osnovnih ljudskih potreba tiče, pitku vodu u Stra­nici Gornjoj osiguravaju nam vodovod i brojni izvori u okolici, obilje kisika osiguravaju go­leme šume kestena i bagrema koje okružuju selo, a za hranu ćemo se sami pobrinuti radeći u vrtu i voćnjaku. Sadit ćemo, uzgajati, zalijevati, brati, kuhati, kiseliti, praviti kompote, slatka, pekmeze… Za velik dio hrane ne trebamo se uopće truditi, raste u izobilju na imanju i u okolici kao samonik­lo bilje. Maslačak, tratinčica, plućnjak, sedmolist, štavelj, ljubičica, mladi listovi breze, trnina, bazga, kupina, rusomača, ruža, kopriva, bagrem – da spomenemo samo nekoliko među stotinama biljaka koje su iz naše prehrane protjerali agrobiznimeni i trgovci – sve to raste i buja nadohvat ruke, treba samo ubrati, napraviti salatu, iscijediti, skuhati, ukiseliti, zašećeriti…

Što je radikalno?
Nismo došli ovamo da budemo arhitektica i pisac, da preslikamo velegradsku udobnost i tražimo gradske sadr­žaje. Nećemo se odreći svojih zanimanja, ali prije svega došli smo ovdje naučiti biti poljoprivrednici, prakticirati sve faze poljoprivrednog čina, od sjetve do jedenja. Prijateljima se naš izbor čini radikal­nim. No, vjerujemo da je stvar upravo obrnu­ta – da je radikalan način na koji smo dosad živjeli, a u kojem je po­sve normalno raditi i do 12 sati dnevno da biste si kupili otrovanu, bezvrijednu hranu i gomilu stvari koje vam uopće ne trebaju.

NISMO DOŠLI OVAMO DA BUDEMO ARHITEKTICA I PISAC, DOŠLI SMO DA NAUČIMO BITI POLJOPRIVREDNICI

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Priče

Vezani članci