Znate li da se u laboratorijima već uzgajaju koža i meso, kao i drugi biofabricirani materijali koje stvaraju alge, bakterije ili gljive? Emma van der Leest je mlada nizozemska dizajnerica koja se među prvima priključila revolucionarnom pokretu
Krafterska revolucija je u jeku. Garažna vinkovačka Eastern Delta na čelu s gitaristom iz Septice za sebe je odabrala rijedak i odvažan stil: belgijska piva
na tragu trapističkih s kvascima koje oživljavaju iz boca samostanskih piva!
Istarski šafran nije nikakva egzotika! Na ovim područjima uzgajao se, brao i koristio doslovce stoljećima, a njegova kvaliteta zasjenjuje onaj talijanski. I to nije sve. Postoje nove teorije da Crocus sativus potječe iz Dalmacije. Šafran je naše gore cvijet!
Skaručna je obiteljska gostionica koja je slavnim učinila istoimeno mjesto pored Ljubljane. Nećete tamo ručati na brzinu. Bolje uzmite slobodan dan i dođite gladni, strpljivi i otvorena uma. Čuveni su po grandioznim komadima mesa. Ali to ne znači da se ozbiljno ne bave i povrćem. Ne znamo ni za jedan nama bliži restoran koji ima svoj vrt.
Oni su odlučili zauvijek napustiti gradski život. Okrenuti leđa prehrambenom i drugom konzumerizmu, radu na normu za plaću, velegradskoj udobnosti i konformizmu. Žele naučiti biti poljoprivrednici, živjeti u prirodi i od prirode, u staroj drvenoj kući koju su započeli obnavljati u skladu s načelima permakulture i održivog razvoja
Malo misto Tučepi. Prije nego što krene ‘žetva’, u mirnim danima izvan sezone neobična ekipa lokalaca okuplja se u restoranu Gusari i tamo vrlo ambiciozno marenda. Tone, vlasnik Gusara, Likar makarski i njegov pobočnik Sveto Maršal, uz pomoć Stričeka Baretića, organizirali su večeru u čast štajuna neretvanske kocke
Na imanju Orlov put slobodno žive svinje mangulice – ruju, kaljužaju se i prase na otvorenom, u voćnjaku jabuka. Od njihova mesa ovdje proizvode prve hrvatske eko slanine, čvarke i kulenove seke. Uz mangulice, obitelj Gusak obrađuje 80 hektara zemlje, a sva uzgojena hrana ima eko certifikat.
*stidak, sramećak, zadnji komadić hrane koji preostane nakon zajedničkog obroka i kojega se odričemo iz pristojnosti, pokazujući dobre manire
Čuveno jelo poljičkog kraja danas se često pogrešno predstavlja kao neka domaća prapizza. Ali pravi je soparnik mnogo delikatniji. Treba vam komin, sinija, lazanjur, optimalna temperatura luga i majstorica koja je od matere naučila ukrotiti vatru
Peti broj magazina Mrvica bio je prvi koji je otjelovljen u tisku, u siječnju 2013. Prva četiri broja postojala su samo u digitalnom obliku. Na naslovnici je smrznuto pile i glavni apel koji kaže da je tema broja: Igra. Prelistala sam taj broj danas nakon puno godina. Pile i sve ostale fotografske motive iz centralnog editoriala potpisuje Dag Bauer. Kucnuo je čas da i o tome nešto kažem.
Nastavljam svoju tradiciji i za rođendan (43!) si poklanjam – novu knjigu. Ova je nastajala dugo i polako, bez presinga užurbanih rokova jer sam se udružila s jednim osobitim čovjekom i umjetnikom, a umjetnici ne vole da ih se požuruje niti da im se govori kako da što naprave.
Prije točno deset godina iskočila sam iz vlaka – dala sam otkaz na stalnom poslu i strmoglavila se u bezdan.
Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.
