Budućnost je počela

Foto: Menno Boer

Dok je jednima ideja  održivog razvoja tek  maglovita utopija,  drugima je ona precizan  matematički algoritam.  Među potonje spada i  Emma van der Leest.  Mlada nizozemska dizajnerica  među prvima se  priključila pokretu Biofabricate.  Biodizajn za nju  je dizajn budućnosti koja  je već počela.  Što je uopće biodizajn?  Biodizajn je utemeljen na  principima bioproizvodnje,  polja koje je izraslo iz  tehnologija regenerativne  medicine – zbog potrebe  za zamjenskim kožnim,  mišićnim ili koštanim  tkivom.  Biodizajn inkorporira  žive organizme – bakterije,  gljivice, alge ili  stanične organizme – u  sam dizajnerski proces.  Na taj način otkrivaju se  materijali koje je sama  priroda dizajnirala, ali  ih nije patentirala – kaže  Emma.  Biodizajneri sada tragaju  za novim, na taj način  stvorenim ili, točnije,  uzgojenim ili laboratorijski  fabriciranim materijalima  koji su potpuno  biorazgradivi i usto kod  samog uzgoja minimaliziraju  upotrebu svih tvari  štetnih za ekosistem.  Ali, zgulimo politički  korektan govor s ovih  zelenih ideja. Što to u  praksi znači? 

Biodizajneri poput  Emme vjeruju da stvaranje  održivih proizvoda  nije samo moguće nego je  – imperativ.  Tijekom specijalizacije  na roterdamskom  sveučilištu Emma je s još  dvije kolegice surađivala  s Tvornicom budućnosti  (Factory of the Future).  Ova multidisciplinarna  suradnja rezultirala je  proizvodnjom održivog  materijala koji je dizajnirala  priroda, a koji  samoj kompaniji pomaže  da proizvodi hranu na  održiviji način.  Finalni proizvod je  pladanj, odnosno posuda  u kojoj se prodaju gljive.  Stvoren je od micelija  samih gljiva i od konoplje.  Korišteni micelij je  prva faza rasta gljive koja  poslije ide u prodaju, a  konoplja je otpadni proizvod  gradske tvornice koja  proizvodi povrće unutar  velikoga hidroponskog  sistema. (Usput, radi se  o tvornici Uit Je Eigen  Stad, koja gradi najveći  hidroponski sistem u Evropi).  Matovi od konoplje  njima služe kao supstrat,  odnosno zamjensko tlo.  Takve se konopljine prostirke  inače koriste samo  jednom, nakon čega idu  na kompost. Ista tvornica  bavi se i proizvodnjom  šitake gljiva, na kupovnim blokovima za uzgoj gljiva.  Ove blokove čini kombinacija  slamnate prašine  i micelija. Tu na scenu  stupaju Emma i njezin  biodizajnerski kolektiv.  Da bi se optimizirao  kružni sistem prehrambene  proizvodnje, spore  šitake gljiva injektirane su  u iskorištenu prostirku od  konoplje. Nakon otprilike  dva tjedna micelij se  proširio po matu i krenule  su nicati gljive. U pravim  klimatskim uvjetima za  rast, nakon još tjedan  dana gljive su spremne  za berbu. Ono što ostaje  nakon berbe prostirka  je od konoplje obrasla  micelijem. Zbog micelija  materijal postaje vodootporan,  odličan je izolator,  a potpuno je biorazgradiv.  Samim time otpadni  materijal postaje vrijedan  novi proizvod široke  primjene. U slučaju ove  konkretne tvornice hrane  i projekta u kojemu je  sudjelovala Emma, od  novonastalog materijala  dizajnirana je ambalaža  u kojoj se prodaju šitake.  Prostirka se dalje preša,  peče u pećnici da bi se  zaustavio rast micelija,  zatim laserski reže i slaže  kao kutija. Kupnja slamnatih  blokova s micelijem  postaje potpuno suvišan  trošak, a upotrebni  vijek konopljina mata  produljen je za barem tri  puta. Ukratko, to je biodizajn  na djelu. 

Kako ste se uopće našli  u skliskom polju biodizajna?  Nije li to područje  koje sasvim zamagljuje  granicu između prirodnog  i umjetnog, odnosno  stvorenog? 

Prije nekoliko godina  otkrila sam cijelo to novo  polje biodizajna na jednoj  nevjerojatnoj izložbi u  Rotterdamu – Design Column  #1, Micro Impact.  Oduševljena otkrićem,  počela sam uzgajati celulozni  materijal koji su  stvarali mikroorganizmi.  Ova suradnja mene kao  dizajnera i samih mikroorganizama  zahtijevala je  dosta istraživanja – kako  sâm materijal raste, što  mu je potrebno da raste  onako kako ja to želim,  i što mi je sve potrebno  da bih ga mogla uzgajati.  Istražujući prirodna  bogatstva mi otkrivamo  nova svojstva organizama  i pretvaramo ih u opipljiv  materijal, a na samom  kraju i novi proizvod.  Recite nam nešto više o  ‘biološkom kompjutoru’  i projektu Form Follows  Organism (Forma slijedi  organizam).  – Form Follows Organism  je biološki kompjuter,  projekt iz biodizajna koji  pomiče i mijenja ulogu dizajnera. On postavlja  pitanje možemo li mi  kontrolirati sam proces  rasta/uzgoja materije. I  kako možemo dizajnirati  nove alate i algoritme da  bismo razotkrili moć žive  stanice?  U ovom slučaju  udružila sam se u procesu  stvaranja sa žutom  inteligentnom plijesni  da bih otkrila mogu li  koristiti živi organizam  kako bih kreirala inteligentne  uzorke i dizajn  baziran na biološkom  algoritmu. Moj proizvod  je nova dizajnerska  paradigma, utemeljena na  kultiviranju materijala uz  pomoć živih stanica koje  su uzgojene i stvorene da  bi sintetizirale prirodni  materijal, ali s novim  funkcionalnim i estetskim  svojstvima. U siječnju  2016. Form Follows  Organism bit će objavljem  kao knjiga i kao e-izdanje.  Knjiga sadrži istraživanja  o novoj ulozi produkt dizajnera  i priručnik za rad  s tom plijesni. 

Iza vas je iskustvo  stvaranja nekolicine  uporabnih pa i modnih  proizvoda  od biofabriciranih  materijala. Radi  li se o eksperimentima  i prototipima ili smo na  pragu masovnije  proizvodnje? 

Torbica i svjetiljka  nastale su tijekom mog  staža u londonskom  studiju Biocouture. Šest  mjeseci stažirala sam  kod Suzanne Lee. Ona  je započela s uzgojem  kombuche, odnosno  celuloze na zelenom  čaju da bi dobila materijal  od kojeg proizvodi  odjeću. Ona me naučila  da to radim kako treba.  Sam proces od uzgoja  materijala do dizajna  proizvoda od tog materijala  zaista je nevjerojatan.  Biorazgradiva  urna  nastala je kad sam radila  s jednim knjigovescem  koji je koristio ljepilo od  kosti. To se životinjsko  ljepilo koristilo tisućama  godina, još su Egipćani  s njim radili. Usto, sama  struktura kosti je prelijepa,  pa sam ja počela  istraživati kako mogu  stvoriti umjetan koštani  materijal koji je potpuno  biorazgradiv. To je rezultiralo  velikim brojem  materijalnih testova, a  dizajnirala sam i proizvod  koji reflektira samu  kvalitetu materijala –  urnu. Postojeće urne po  mojem mišljenju nisu baš  estetski dorađene i nisu  biorazgradive. Moje je  mišljenje da ljudi trebaju  vidjeti, osjetiti i iskusiti  ljepotu tog materijala koji  Majka Zemlja može apsorbirati.  Sam oblik urne  je dvostruko konusan što predstavlja dihotomiju  između života i smrti,  između tijela i duha,  između neba i zemlje.  Urna se također može  zakopati u zemlju i organizmi  iz tla sasvim će je  razgraditi za pet mjeseci.  Taj je projekt lani bio  predstavljen na Londonskom  tjednu dizajna. 

Vi održivost vidite kao  osnovni zadatak za  dizajnera? 

Mi kao dizajneri,  znanstvenici, pa na kraju  i konzumenti moramo  preuzeti više odgovornosti  za cijeli dizajnerski  proces. Moramo reducirati  količinu otpada kao  nusprodukta proizvodnje  i proizvoditi samo ono  što nam je nužno. Novi  alati, materijali i metode  predstavljeni su dizajnerima  čije će primijenjeno  mišljenje i dalje biti  ključno za realizaciju  biofabriciranih artefakata.  Dizajneri su suočeni s  izazovima i ograničenjima  koji se pojavljuju kad radiš  sa živim organizmima. 

Kako vi vidite biodizajnerski  proces budućnosti? 

Dizajneri budućnosti  funkcioniraju u multidisciplinarnom  radnom  okruženju i ne proizvode  više samo dizajn,  forme, strukture i uzorke.  Dizajner budućnosti,  dizajnirajući svoje materijale  derivirane iz živih  organizama, surađuje sa  stručnjacima iz različitih  disciplina da bi došao do  najboljih rezultata. Kroz  snažan dizajn koji priča  uzbudljivu priču produkt  dizajner naglašava  dodirne točke zanata,  znanstvenog istraživanja  i novih tehnika proizvodnje.  Na koncu, dizajner  postaje arhivist novih  materijala i tehnika, i dizajnira  sa samim životnim  materijalom. Dizajneri  iniciraju interakcije  između ljudi i prirode,  posredujući povijesno  problematičnom odnosu,  i stvaraju mogućnosti za  nove veze i nove načine  – na zajedničku korist.  Dizajnerova tehnička  sposobnost da uključi,  promijeni ili stvori nove  algoritme, koji su zapravo  serije instrukcija, stalno  je u razvoju. Dizajneri su  majstori primjene: oni  mogu materijal pretvoriti  u poželjan proizvod. Usto,  trebaju razmišljati kako  će konzument koristiti  proizvod i kako se taj  proizvod uklapa u širi  sistem, kako će proizvod  funkcionirati s protokom  vremena i koji mu je  očekivani životni vijek.  Ovaj način razmišljanja  je točno ono što nam  treba ako ćemo stvarati s  biološkim tehnologijama. 

Mislite li da ćemo svi još  za ovoga života nositi  kožne jakne uzgojene u  laboratorijima? I kakvo  je vaše mišljenje o in  vitro mesu? 

Ja mislim da ćemo u  budućnosti nositi, kupovati,  živjeti i jesti drugačije.  Javnost je spremna  za biofabriciranu  budućnost. Ljudi postaju  sve svjesniji promjena u  našem okolišu kao i cijene koju te promjene nose. Na  kraju postaje jasno: priroda  je najbolji dizajner.  Manipulirajući stanice i  žive kulture, znanstvenici  mogu prilagođavati  svojstva materijala poput  snage, izdržljivosti, teksture  ili težine, na primjer.  Ti zapravo možeš uzgojiti  odjevni predmet od nule,  bez ikakvog otpadnog  materijala. Održivost je vrlo  važna za proizvodnju  tekstila. Četvrtina svih  pesticida u poljoprivredi  upotrebljava se za uzgoj  pamuka. Proizvodnja  odjeće zahtijeva ogromne  količine vode. Tekstilna  industrija nosi 10 posto  ukupne  globalne emisije  ugljičnog dioksida, a  gotovo polovica svjetskih  problema s otpadnim  vodama i kanalizacijom  povezana je s tom  industrijom. Jedna  šestina čovječanstva  zaposlena je u tekstilnoj  industriji. Uglavnom su to  ljudi iz Trećeg svijeta, koji  često žive ispod granice  siromaštva. BioCouture  je proizvod koji to želi  i može promijeniti u  bliskoj budućnosti.  Pamuk ili slični tekstili  mogu biti zamijenjeni  materijalom koji  proizvode mikroorganizmi  – od bakterija, gljivica i  algi do celuloze, hitina i  proteinskih vlakana poput  svile. Odjeća koju su  stvorile bakterije, možete  li to zamisliti? Suzanne  Lee stvorila je novi zeleni  koncept da bi kreirala  potpuno zelenu modnu  kolekciju. Londonska  modna dizajnerica pravi  otopinu zelenog čaja i  šećera u kombinaciji s  kvaščevim vlaknima da  bi dobila kompaktan sloj  nalik koži. Surađuje s  mnogim znanstvenicima i  udružila se s vodećim bio  i nanotehnologijama da bi  stvorila obnovljive  izvore  kvalitetnih i potpuno  biorazgradivih materijala  koji ne proizvode otpad.

A što se tiče in vitro  kože i mesa…

Njujorška  start-up kompanija Modern  Meadow ne kultivira  životinjske stanice da  bi uzgojila hamburger  ili odrezak. Fokus je na  materijalima životinjskog  porijekla ili točnije – na  koži uzgojenoj u laboratoriju,  uzimanjem stanica,  ali bez ubijanja same  životinje.  Oni žele doći do važnih  poboljšanja dizajna i  performansi samog proizvoda.  Ne žele stvoriti  materijal istovjetan koži,  nego – bolji od kože.  Dok sam boravila u New  Yorku u studenome ove  godine kao suorganizatorica  konferencije Biofabricate:  Design, Biology,  Technology: Growing  Better Future, naš je tim  ispisivao povijest.  Tijekom zadnjeg panela  Nature Recrafted,  Andras, predsjednik firme  Modern Meadow, pokazao  je steak chip, odreskov  ili mesni čips, uzgojen iz  uzorka životinjske stanice.  Ovaj se komadić mesa  može opisati kao križanac  krumpirovog čipsa i beef  jerkyja – komada sušene  govedine. Uz proizvodnju,  uzgoj ili kultiviranje  ovakvog komada mesa  još uvijek se veže vrlo  visoka cijena. Ali Andras  vjeruje da će cijena padati  kako se proizvodnja  bude povećavala. Proces  laboratorijskog kultiviranja  mesa on uspoređuje  s procesom u bilo kojoj  mikropivovari.