ženirštik*

Foto: Manca Jevšček

Suočena s temom zajedništva, imala sam problem kako da to zamislim u obliku konkretne hrane. Željela sam u fotografijama izbjeći ljude, što je malo teško zbog socijalnog aspekta samog termina. Diskutirajući o tome sa Željkom, došle smo do zaključka se hrana pripremljena za velike grupe ljudi čini tako starinskim, gotovo vintage običajem. Željka je fascinirana velikim loncima i zajedničkim zdjelama, što je već prilično rijetko u današnjem načinu prezentiranja hrane. Moj mozak s društvenih znanosti zasvijetlio je zaključkom da je to divan simbol rastuće razine individualizacije kroz vrijeme. Zamisli, neki ljudi rezanje jedne velike zajedničke torte smatra­ju barbarskim činom, rekla je Željka, pa preferiraju zasebne malene tortice.

To me je dovelo do razmišljanja o hrani koju još i danas dijelimo s drugima. Koje su društveno prihvatljive forme dijeljenja zdjele ili tanjura? Počela sam obraćati pažnju na društvene prilike koje uključuju hranu: obiteljska okup­ljanja, tulumi, kulturni događaji ili zajednička kućanstva.
Ono što je prisutno na apsolutno svakom društvenom okuplja­nju jesu ostaci hrane. Ili, točnije rečeno: ostatak. Jedan posljednji komadić hrane napušten na opustošenim stolovima.

Moja je baka za to imala izraz, “ženirštik”, a označava zadnje komadiće hrane koji ostanu na stolu nakon obroka jer ih svi svjesno i namjerno igno­riraju kao čin pristoj­nog odrica­nja u korist drugih, i čin demonstriranja naših uljudnih manira i velikodušnosti.
Zamislite samo tog idiota koji zgrabi zadnji komad torte bez imalo oklijevanja. Kako nepristoj­no, kako sebično i neuljudno!

Usprkos svoj spomenutoj indivi­dualizaciji, taj posljednji zalogaj – stidak ili sramećak – još je uvijek moment u kojem počinjemo razmišljati i o ljudima koji nas okružuju.
Ili je riječ samo o društvenom ritualu, čvrsto usađenom u naše manire? Kako bilo, ženirštik je čvrsto povezan sa svima koji se zateknu u njegovoj blizini.

Hajdemo malo pomnije promot­riti što se zapravo zbiva s nesretnim zadnjim komadićima. Obično su to najmanje poželjni komadi: grbavi, ružni, maleni ili, jednostavno, hladni. Ostavljeni za kraj, odjednom postaju svačiji omiljeni komad, ali ostaju netaknuti.
Ako je iskušenje baš preveliko, netko će možda provjeriti sa svima prisutnima da ga zaista nitko, baš nitko neće pojesti. Djeci opraštamo ovakvo pitanje, ali među odraslima rutinski je odgovor: “Ma, neee, samo ti daj…” s prešućenim titlom: “Samo uzmi, proždrljivi gade.”
Ako proždrljivi gad nije prisutan za stolom, tu je onda polu­proždrljivi gad koji će uzeti zadnji komad, ali umirivati svoju nečistu savjest dijeleći ga s drugima.
Upravo na taj način, ženirštik postaje ultimativna grupna hrana – individualna porcija podijeljena s cijelom zajednicom.

To je toliko uobičajena, svako­dnevna gesta da je gotovo više i ne primjećujemo. Ali kada malo počneš misliti o tome i promatrati, shvatiš da je hrana još uvijek vrlo snažna poveznica koja nas drži na okupu. Dakako da su granice moja hrana – tvoja hrana striktne, ali hrana i dalje nosi obilježja rituala i održava vezu među ljudima.

Osjećamo se neugodno ako jedemo u društvu osobe koja ne jede, čak ako tvrdi da je jela, ili je vegan, ili je na već nekoj dijeti, samo da bi se zadržala podalje od tvoje hrane. Ako ništa drugo – zajednički obrok je kao suučesništvo u zločinu: dijeljenje snažnih mirisa, govorenje punih usta i sramotni komadići zelenog na našim zubima. Možete vi željeti mini torticu samo za sebe, ali je ona i dalje boljeg okusa kad se jede u dob­rom društvu.