Od Igre do Zeleni, limited edition

Dag Bauer je alter ego Maria Kučere, nastao samo za potrebe Mrvice. Kučera, koji je u to vrijeme još radio za mainstream medije, osmislio si je umjetničku personu znakovitog imena. Bauer je seljak. Ali, u šahu, bauer je i pješak.

Gotovo točno devet godina kasnije Kučera i ja izdajemo koautorski knjigu, stilski sasvim u duhu Daga Bauera. Dag Bauer tada snimao je vrlo dramatično, tražeći pomak od onoga što je već toliko puta snimio za novine. Pomak je riječ koju Kučera vrlo često koristi.

U tom istom, petom, a prvom otisnutom broju Mrvice i sve druge stvari su znakovite. Zec piše o chiliju con carne koji je skuhao po receptu Milesa Davisa. Vanja Blumenšajn i ja organizirali smo i realizirali jedno od naših najluđih snimanja hrane ikad: hladetinski maraton! Danima smo nakuhavali svinjske i druge kože i kosti, punili želatinom kalupe za torte, čak i kalupe za lizalice.

Pod egidom “opsesija” bavila sam se temom doručka koji ti može promijeniti život. Fotografirala je Barbara Šarić, žena koju do tada nisam upoznala. Došla je do moje kuće s prijateljicom, busom, sjećam se da je vani bio snijeg do koljena i da je njezina kolegica (Maja Bosnić, danas iz tandema Bosnić &Dorotić) na glavi imala šubaru i snimala je neki ludi arty video u mom dnevnom boravku.

Kao visoko anksiozna osoba i PTSP-ovac dobro znam koliko je igra za mene teška i važna tema. Jedva pamtim da sam se ikad u životu igrala. Ja sam highly efficiant operativac koju u životu nije zakasnio na rok. Volim sanjariti o tome kakav bi mi život bio da sam si dopustila da budem umjetnica… Ali nisam. Postala sam kreativac koji živi pod teretom maksime: get shit done. Obaviti posao. 

A tako se lako izgubi zaigranost. Koja mi, ni inače, nije jača strana, zbog gore navedenih samodijagnoza.

Ali. U vrijeme kad sam pokrenula Mrvicu ja sam si postavljala prave izazove. Radila sam manijakalnim tempom i puno previše, jer se još nisam oslobodila egzistencijalnog straha i osjećaja da ću umrijeti i fizički nestati ako samo usporim. Nisam mogla platiti suradnike, svu lovu koja je stizala pretakala sam natrag u papir i natrag u posao, jer sam pokušavala nešto izgraditi od nule. Nešto autentično. Nisam prelistavala strane časopise ni kopipejstala, kako se to inače radi. Mrvica je nastajala u mojoj glavi, iz mojih stvarnih preispitivanja i potreba. I iz igre – iz pravih slučajnih trenutaka zaigranosti i nadahnuća. Danas, cijelo desetljeće kasnije, lijepo se vidi da se ja zapravo bavim tim istim pitanjima. 

U knjizi Zelen je “doručak koji ti može promijeniti život”. Zapravo, cijeli odabir teme zeleni je potreba da se hranom baviš tako da si promijeniš i popraviš život. Opesija je dakle stalna, a egida se pokazala proročkom. Nisam pratila trendove na instagramu. Moje su opsesije cjeloživotne. To je unutarnji proces koji traje i ide svojim tokom.

Stvaranje magazina kao i stvaranje knjiga ili bilo čega drugog najbolje je kad je zaista zaigrano i zaista rubno. Jer tek na tom rubu postoji šansa da totalno promašiš, ali i šansa da napraviš nešto svježe i dobro. 

Dvije stvari iz petog broja Mrvice vrlo to lijepo ilustriraju. Na zadnjoj stranici knjižnog bloka objavila sam pjesmu. O luku, uz fotografiju ljubičastog luka Maje Danice Pečanić.

Svi koju su ikada radili magazin znaju koliko smo potpisa i tekstova u životu nakucali da opravdamo objavljivanje neke lijepe fotografije. Ovdje sam ja sebe malo pogurala do ruba. Dobila sam želju napisati pjesmu. Kao zadatak, stilsku vježbu zaigranosti. (Ne pišem pjesme, zadnju sam valjda napisala u darkerskoj fazi s 13 godina.) 

Ali u broju s temom igre, sve zaigrane, ludičke ideje moraju se odraditi. Baš zato što te strah. Baš zato što nisi siguran da je to dobra ideja. Baš zato što bi te mogli popljuvati. Tko je vidio objavljivati amatersku poeziju uz fotografije luka u food magazinima?!? Ali ipak sam napisala tu pjesmu. I ipak sam je objavila. Pa kud puklo…

Drugi, za ovu priču još važniji trenutak je snimanje s Kučerom aka Dagom Bauerom.

Editorial je bio zamišljen kao igra asocijacija – fotograf zamisli i snimi neku zimsku namirnicu, ja s njom skuham jelo. Crna rotkva, peršin, konzerva pelata, jaje i krumpir bile su zadane teme. Svim tim temama bavimo se i u knjizi Zelen, one su doslovce okosnica ove knjige. Samo su naše asocijacije nešto drugačije nego tada.

Na temu krumpira, tada u 5. broju Mrvice, odlučila sam napraviti pomfrit pržen u masti. To je obožavana hrana mog djetinjstva, koja je gotovo nestala iz mog života. Krumpir sam narezala onako kako ga režem uvijek (jer opsesija je opsesija) i mislila sam ga snimiti zamotanog u neki škarnicl, to je uvijek fotogenično. Ali na snimanju te Mrvice s temom igre atmosfera je bila toliko propusna i granice meke da je Zec na stolu ugledao svoj nalaz EKG-a i dobio ideju da od njega napravimo škarnicl. I napravili smo, uz hihotanje. Jer masnoće nisu dobre za srce. Ali kreativnost i zaigranost jesu. Stavila sam tu fotografiju na zadnji cover (nismo imali oglasa). 

Kada me puno kasnije Kučera pitao koju njegovu fotografiju želim imati na zidu, znala sam odgovor. EKG pomfrit. Jer je to naša povijest, i naš trenutak čiste inspiracije i igre. Jer je ta slika rubna. To je pak riječ koja je meni važna. 

Nisam baš sasvim sigurna da je to mudro objaviti, ali ipak objavim. Jer je ideja autentična i naša, plod trenutka smijeha. A nije prepisana iz nekog svjetskog  glossy food magazina.

Kada smo, valjda da se krug sasvim zatvori, došli na ideju da napravimo limited editon izdanje Zeleni s jednom Kučerinom otisnutom umjetničkom fotografijom unutra, znala sam da želim da to bude EKG pomfrit. Ne samo zato što je to fotografija koju sam ja željela za zid, a Kučera mi je nikad nije isprintao. Nego zato što je to hommage pravoj zaigranosti pješaka i seljaka. I jedinstven kadar iz naše zajedničke prošlosti obilježene mnogim pomacima i rubnostima.

Hodala sam prije puno godina New Yorkom s Denisom Kuljišem. Naišli smo na neku instalaciju koju su činile divovske žute cijevi. Kuljiš je hladno rekao: “Konačno, spomenik pomfritu!” Smijali smo se tome godinama. 

Ovaj Kučerin i Mrvičin spomenik pomfritu dobar je kontrapunkt onomu što smo odradili u Zeleni. Lijepo ilustrira ono što smo bili i ono što smo postali u proteklih devet godina. Puno se toga promijenilo, ali unutarnja baza je ista. I dalje lovimo taj trenutak rubnosti, taj pomak u kojem osjećaš da si živ i protočan, jer radiš nešto što ti pruža pravo zadovoljstvo i smisao.

ps. Fotografija je izdana u limitiranom izdanju od 250 komada.

Printana je na acid free, 100% pamuk, Hahnemuhle Photo Rag 308 gsm, mat fine art papiru

Format papira 18×24 cm 

Format printa 16×21 cm

Vlastoručno potpisana.

Može se kupiti samo u paketu s knjigom.