Progresivna Baranja

Na imanju Orlov put slobodno žive svinje mangulice - ruju, kaljužaju se i prase na otvorenom, u voćnjaku jabuka. Od njihova mesa ovdje proizvode prve hrvatske eko slanine, čvarke i kulenove seke. Uz mangulice, obitelj Gusak obrađuje 80 hektara zemlje, a sva uzgojena hrana ima eko certifikat.

Foto: Barbara Šarić

Tamo za onih zadnjih sunčanih jesenskih dana zaputili smo se u Baranju. Dan smo proveli biciklirajući po Kopačkom ritu, aktivno, ali spokojno, gotovo nadrealno. Zašto nam je trebalo toliko dugo da dođemo? pitala sam se vrteći pedale.
Osim što je sam pejzaž impresivan, po selima su taman izvjesili table da prodaju netom mljevenu ljutu i slatku pap­riku. Čarde nude tradicionalne fišpaprikaše i perkelte, sva kućna vina za gemište su dobra, ili barem vrlo pristoj­na. A gužve nema. Nismo ništa planirali ni unaprijed rezervirali, pa smo nakon fiša u Kovač čardi odlučili prenoćiti na Orlovom putu. Obiteljsko gos­po­darstvo Orlov put smješteno je u Biljskoj šumi, sasvim blizu Kopačkog rita. Znali smo da tamo želimo prespavati kada nam je glas iz slušalice rekao da cijena noćenja od 200 kuna uključuje doručak od jaja njihovih slobodnih kokoši sa slaninom njihovih svinja koje žive na otvorenom.

Šumski prilaz Orlovom putu

Zaglušujuća tišina
Kad smo prvi put stigli na Orlov put, već je bilo mračno. Ali čak i u mraku bilo je sasvim jasno da smo na vrlo neobičnom mjestu. Na čistini Biljske šume smjestila se povelika kuća pokrivena slam­natim krovom, u pot­punosti izgrađena od drveta. Noću je upra­vo zaglušujeće tiho i tamno onoliko koliko smo već zaboravili da može biti.
Nakon doručka i obilaska imanja bilo nam je sasvim jasno da se moramo vratiti s fotografom i napraviti priču za Mrvicu.
Sasvim slučajno, na­letjeli smo na nevje­rojatno sretnu priču. O proizvodnji prirodne i ekološke hrane u Baranji, ali i o vrlo progresivnom način razmišljanja proizvođača kakav, na žalost, nije baš karakterističan za Slavoniju i ostatak regije.

Goran Gusak na Orlov se put doselio prije 15 godina. Prodali su stan u Osijeku i kupili zapuštenu zemlju u šumi jer su se naumili baviti proizvodnjom hrane po principu – “šta je priroda dala”.
Gusak je i po struci agronom, ali se u životu bavio i trgovačkim poslom. Neobična je kombinacija osobinâ pravog slavonskog gazde i sasvim naprednog, smirenog i promišljenog odnosa prema samom uzgoju hrane.

Mlade ovce pred zajedničkom štalom

GUSAK JE NEOBIČNA KOMBINACIJA SLAVONSKOG GAZDE I SASVIM NAPREDNOG, SMIRENOG I PROMIŠLJENOG POGLEDA NA UZGOJ

Šikara kao pozitiva
“Odmalena je kod mene bila prisutna ideja da se živi izdvojeno i da se proizvodi vlastita hrana. Među prvima u Hrvatskoj dobili smo eko certifikat. Ovo zemljište kada smo ga kupili bilo je sasvim zapušteno i zaraslo u šikaru. Od 1985. nitko ga nije obrađivao, što je za nas bilo vrlo pozitivno jer tlo nije bilo ničim zatrovano…”, priča o počecima Gusak.
Danas obrađuju oko 80 hektara zemlje, dijelom u vlasništvu, a dijelom u najmu. Proizvode povrće, voće, bave se stočarstvom, i ratarstvom za potrebe stoke. Sve sami prerađuju, i bave se eko agroturizmom kroz koji godišnje prođe oko 15.000 ljudi, ako računamo svatove i djecu iz vrtića i škola koji dolaze u obilaske.

Ali nas je na Orlovom putu oduševilo sasvim nešto drugo: njihove svinje.

Trovački uzgoj
Točnije, mangulice, koje cijele godine žive na otvorenom, uglavnom u obližnjem voćnjaku jabuka, gdje ruju i trče kao divlje svinje, povremeno se s njima pareći, ako tako odluči priroda.
Uzgoj svinja, uz nesretnu pšenicu iz konvencionalnog “trovačkog” uzgoja, kako to kaže Gusak, oduvijek je temelj poljoprivrede u Slavoniji i Baranji.
Svi­nja je, u prehrambenom smislu, najvažnija životinja i u velikom dijelu ostatka Hrvatske, i uz perad – meso je koje Hrvati najviše jedu.
Čak i ako ne pričamo o hladnom industrij­skom, nego o sasvim tradicionalnom načinu uzgoja svinja u malenim svinjcima, svinje ovdje ne žive osobito sretne živote.

“Žirovanje svinja”, od­nosno puštanje krda u šumu na ispašu žirom, tek je zaboravljeni motiv iz pjesme, a danas je i zabranjeno – Hrvatske šume više ne dopuštaju ispašu.

Sretni ko prasci
Svega toga postaneš bolno svjestan tek kada vidiš slobodne mangulice u blatu na Orlovom putu. Ruju, trče, onakve crne, dlakave i rudlave, nalik divljima, a ali sasvim naviknute na ljude.
“Sretni ko prasci”, ne možeš ne pomisliti kad ih gledaš kako se kaljužaju, a društvo im pravi i pokoja zna­tiželjna koza, tri psa i jedan veliki gusan koji je odrastao s krdom pa si je valjda umislio da je i on svinja.

Što su uopće mangulice?
Radi se o staroj i otpornoj sorti svinje, porijeklom navodno iz Mađarske, koja se početkom prošlog stoljeća masovno uzgajala i u Srbiji i Hrvatskoj. Mangulica je, kaže Gusak, sudjelovala u nastajanju crne slavonske svinje, takozvane fajferice, pa je, na neki način, njezina preteča.
Mangulice su idealna vrsta za ovakav ekstenzivan način uzgoja, i danas su vrlo popularne i cijenjene u Europi. Osobito u Austriji, gdje je debela bijela slanina wollschweine, kako je zovu, na cijeni među ozbiljnim gurma­nima. Meso mangulice, naime, sadrži velik udio intramuskularne masnoće, i puno dobrog kolesterola. Sve je više nutricionista koji danas preporučuju prehranu bogatu masnoćama životinja uzgojenih na ovaj način, kao što je kod nas najglasnija Anita Šupe.

ŠTO SU UOPĆE MANGULICE? RADI SE O STAROJ OTPORNOJ SORTI SVINJA, PORIJEKLOM IZ MAĐARSKE. NEŠTO KAO PRETEČE FAJFERICE

Baranjski lardo
Ali, ne treba vjerova­ti u neka osobita nutri­cionistička otkrića da bi znao da je meso mangulica s Orlovog puta zaista superiorne kvalitete.
Životinje pune dvije godine sretno žive i prase se na otvorenom. Uz ispašu, dohranju­ju se eko lucerkom i eko zrnom (par stoti­na grama dnevno), a godišnje pojedu i oko 15 tona eko jabuka, koje preostanu u voćnjaku nakon prerade. Njihova debela bijela slanina, sapunjara ili lardo, kako vam drago, možda je i najbolji hrvatski proizvod od svinje koji smo dosad imali priliku kušati.
I prva u Hrvatskoj s eko certifikatom, kao i njihove eko kulenove seke, eko mast i eko čvarci.
“Ali ima osim nas još nekoliko farmera koji će uskoro dobiti certifikat”, kaže Gusak koji rado pomaže ljudima sa svim savjetima i informacijama koje trebaju proizvođačima da uđu u eko sustav.
“Mislim da je to jedini način da opstanu”, mirno kaže.

Nema mistificiranja
Opet, u njemu kao da se spajaju dvije oprečne strane. Ta je mirnoća, povjerenje u logiku prirode, nezabrinutost, pa čak i spremnost da se radi “najmanje moguće” svojstvena zagovarateljima prirodnog, ekološkog ili biodinamičkog pristupa. Ali kod Gusaka nema mistificiranja koje s tim obično ide u paketu. Nije čitao Fukuoku, ne brije na makrobiotiku, ni tjelesnu i duhovnu čistoću. Njegovi eko­loški izbori nisu samo racionalni, već iz njega izviru nekako prirodno, organski. Više ostavlja dojam čovjeka oslonje­nog na intuiciju nego nekog radikalnog biodinamičara.

NE TREBA VJEROVATI U NEKA OSOBITA NUTRICIONISTIČKA OTKRIĆA DA BI ZNAO KAKO JE MESO OVIH MANGULICA SUPERIORNE KVALITETE

Najprirodniji način
Premda je riječ “prirodno” od silne zloporabe zaista pomalo devalvirala i postala sama svoja karikatura, na Orlovom putu ne možeš se oteti dojmu da je to što oni rade najprirodniji mogući put uzgoja – humanog i ekstenzivnog, bez nekog posebnog isticanja.

Mangulica je stara i otporna vrsta svinje koja se početkom prošlog stoljeća masovno uzgajala u Hrvatskoj, ali i ostatku regije jer je vrlo pogodna za eks­tenzivan uzgoj na otvorenom. Postoje tri linije mangulice: bijela, crna i riđa, a mađarska originalka navodno je bijela. Zovu ih još i čupavim ili vunenim svinja­ma (wollschweine u Austriji) zbog karakteristične kovrčave dlake. Dio Gusakova krda mangulica križan je s durokom. U stadu živi i gusan koji si je umislio da je svinja.

Životinjska zajednica
Na imanju, stalno stado broji prosječno oko 100 svinja, ako ne računamo male. U proljeće dolazi nova runda prasaca, pa će se broj popeti na oko 200.
Društvo im prave i koze, ovce, krave, uključujući i nekoliko prekrasnih podolki koje drže samo za ukras, razna perad i par lipicanaca.
U lijepim svijetlim štalama u kojima zimi borave svi su također pomiješani, pijetlovi i kokoši kod krave, guske kod koza, ali navrati i jedna svinja i dvije ovce… Što ostavlja dojam neke čudnovate, šarene sretne životinjske zajednice u kojoj svi imaju pravo glasa.

U HRVATSKOJ JE TEK 2% PROIZVOĐAČA KOJI RADE NA EKOLOŠKI NAČIN. U AUSTRIJI IH JE VIŠE OD 20%. EKO STOČARA KOD NAS NEMA

Eko stočari
U Hrvatskoj je tek 2-3 posto proizvođača hrane koji rade na ekološki način, a plan je oko 8 posto. Za usporedbu – u Austri­ji njihov je udio viši od 20 posto. Eko stočara u Baranji uopće nema, premda za to potrebne zemlje ima u izobilju. Gusakovi poznanici u Baranji koji su se okrenuli ekološkom uzgoju žitarica unaprijed imaju sve prodano najboljim stranim kupcima. Ne mogu proizvesti kolika je potražnja, a cijena je i do tri puta bolja od one koju postiže zrno iz “trovačkog” uzgoja.

Zatvaranje kruga
Premda je u Hrvatskoj glavni problem kupovna moć, sve je više kupaca eko mesa, ali i ostalih eko proizvoda i prerađevina.
Na Orlovom putu po­malo zatvaraju krug od uzgoja i prerade hrane do turizma s eko menijem od vlastitih proizvoda. Posjetitelji mogu odsjesti u nekoj od šest soba s ukupno deset kreveta. Uza sve već nabrojeno, imaju i svoju eko paprika, eko luk i češnjak, lucerku, tritikalu, kukuruz, jabuke, kruške i kupine.
“Ništa ne kupujemo. Poslužujemo sve od naših proizvoda – od kruha i jaja do mesa i pite. Zimnica, ajvar, sokovi, sve ima certi­fikat. Za to nam je tre­balo deset godina.”
Pitam Gusaka koliko je njegov put teži od puta konvencionalne poljoprivrede.

LJUDI NEĆE RADITI. VELIK JE PROBLEM I SLABA EDUCIRANOST. SVI RADE KAKO JE NJIHOV DIDA RADIO, PREMDA TO VIŠE NE DONOSI REZULTATE

PTSP od nerada
“Nije uopće teži. Nekad je i lakši. Evo, baš ovih dana si mislim – ma dobit ću više PTSP od nerada. Do proljeća nema većih radova. A opet, jako nam je teško naći čovjeka kojeg bismo zaposlili kad nam treba. Ljudi neće raditi. Veliki je problem i slaba educiranost. Svi rade kako je njihov dida radio, premda to više ne donosi rezultate. Da se nešto promijeni, ipak se treba odškolovati, treba znati neke stvari izračunati, napraviti analize. Nije dovoljno samo da voziš traktor od 100.000 eura kroz selo, kao da poticaji idu iz oblaka, a ti novce trošiš u birtiji. Meni bi trebalo milijun i pol kuna kredi­ta da radim kao drugi. Ali na sreću, malo-po­malo, silom težom što bi se reklo, ljudi su shva­tili što je eko proizvod i zašto nam treba. To je mirni put za budućnost.”

MALO-POMALO, I OVDJE LJUDI SHVAĆAJU ŠTO JE TO EKO PROIZVOD I ZAŠTO NAM TREBA. TO JE MIRNI PUT ZA BUDUĆNOST

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Priče

Vezani članci