Self-help za nespavače
03/02/2021
Teško zaspete, spavate plitko, istrzano ili nikako i dižete se umorniji nego što ste legli? Onda se pola dana razbuđujete uz lonac kave? Ovo je tekst za vas.
Menu
Teško zaspete, spavate plitko, istrzano ili nikako i dižete se umorniji nego što ste legli? Onda se pola dana razbuđujete uz lonac kave? Ovo je tekst za vas.
Priča o svemu što mi, današnje žene, moramo: imati uzbudljivu karijeru i savršeno dijete, koje jede skuhano i zdravo, dok mi izgledamo neumorno i senzacionalno
Kako su prošla prva tri tjedna bez šećera, žitarica, alkohola, rafinirane hrane, noćnih sjena i kikirikija?
Prijateljica me pitala hoću li joj pozirati za fotografiju. Naravno, rekla sam bez razmišljanja, bez što i zašto. Uz Beri se čovjek osjeća sigurno. Čak i osoba poput mene, koja se naučila fotografirati, ali se nikad pritom ne osjeća dobro.
Beri je fotografkinja, a teta Kata žena koja ju je odgojila i na mnoge načine obilježila. Tekst je nastao kao reakcija na Berislavin foto-esej “Posmrtno ruho”.
Tko je čovjek koji je obilježio moju ’91.? Ovo je priča o jednom od rijetkih trenutaka iz ratnih godina koji ću pamtiti dok sam živa. O patetici i dobroti potpunih stranca.
Ovim tekstom postavljam sama sebi izazov – malu petnaestominutnu vježbu. Mogu li se u neredu frilensanja izboriti za svoje vrijeme? I jesam li u stanju ono što mi treba činiti predano baš svaki dan?
Nekim sretnim spletom okolnosti prijatelj je kupio staru kuću s komadom zemlje negdje na Žumberku. Ispostavilo se da je kuća, točnije vikendica, nekad bila zapravo “kuća za pisanje” pokojne Višnje Stahuljak. Priznajem, nisam o dotičnoj gospođi znala mnogo više od činjenice da je bila spisateljica. Ništa nisam čitala, čini mi se da u moje vrijeme njezinog imena nije bilo u lektiri
Prije pet godina, točno na svoj rođendan, pustila sam u tisak kuharicu “Mrvica svaki dan”, knjigu koja je bila nešto kao osobni odabir najdražih svakodnevnih recepata iz prve tri godine magazina Mrvica. Prošle godine u isto to vrijeme oko rođendana u tisak je otišla i druga kuharica – “Sretno dijete koje jede sve”, namijenjena mamama s malim bebama i djecom. Može li to biti slučajno?
S obzirom na to da imam dijete koje će uskoro napuniti dvije godine, i s obzirom na to da sam pet godina prije toga provela stvarajući i uređujući magazin Mrvica koji se hranom bavi u svim njezinim aspektima, od uzgoja do pripreme i samog užitka konzumiranja – sasvim je prirodno da se te preokupacije teže nekako spojiti u jednu.
Još u vrijeme kada sam bila urednica u mainstream medijima teško mi je padalo vrijeme prije Božića. Uvijek sam imala problema s božićnim izdanjima i svim blagdanskim specijalima koje je trebalo isproducirati, naravno, debelo prije Božića.
Peti broj magazina Mrvica bio je prvi koji je otjelovljen u tisku, u siječnju 2013. Prva četiri broja postojala su samo u digitalnom obliku. Na naslovnici je smrznuto pile i glavni apel koji kaže da je tema broja: Igra. Prelistala sam taj broj danas nakon puno godina. Pile i sve ostale fotografske motive iz centralnog editoriala potpisuje Dag Bauer. Kucnuo je čas da i o tome nešto kažem.
Nastavljam svoju tradiciji i za rođendan (43!) si poklanjam – novu knjigu. Ova je nastajala dugo i polako, bez presinga užurbanih rokova jer sam se udružila s jednim osobitim čovjekom i umjetnikom, a umjetnici ne vole da ih se požuruje niti da im se govori kako da što naprave.
Prije točno deset godina iskočila sam iz vlaka – dala sam otkaz na stalnom poslu i strmoglavila se u bezdan.
Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.