Što sam si poklonila za 41. rođendan

Prije pet godina, točno na svoj rođendan, pustila sam u tisak kuharicu “Mrvica svaki dan”, knjigu koja je bila nešto kao osobni odabir najdražih svakodnevnih recepata iz prve tri godine magazina Mrvica. Prošle godine u isto to vrijeme oko rođendana u tisak je otišla i druga kuharica – “Sretno dijete koje jede sve”, namijenjena mamama s malim bebama i djecom. Može li to biti slučajno?

Foto: Barbara Šarić

Čini se da mi podsvijest poručuje da sama sebi za rođendan poklanjam knjige. Knjige kao opipljive tragove minulog rada. Ni ove godine nije puno drugačije. Za koji dan slavim 41. rođendan i nakon duge pauze i hrpe peripetija porađa se novi Mrvičin web sa shopom u kojem možete kupiti obje naše knjige i kolekcionarske pakete svih dostupnih tiskanih izdanja magazina Mrvica koji u tom obliku već neko vrijeme ne postoji.

Ali ideja Mrvice ide dalje. Ovaj web njezin je dom, njezin prozor u svijet, platforma na kojoj ću i dalje raditi sve ono što volim, želim i mislim da trebam.

Dječja kuharica “Sretno dijete koje jede sve” imala je buran početak. Sjećam se da sam gostujući sa Špičekom kod Pažanina u splitskoj Štoriji prošle godine iz njihove kuhinje na Instagram digla jednu nimalo atraktivnu fotku zapakiranog paketa s kuharicama friško pristiglim iz tiskare. Stisnula sam objavu i otišla mijesiti salenjake. Tu večer kad sam stigla u hotel, na mejlu me čekalo preko 70 narudžbi knjige. Ta činjenica me obavezuje da nađem načina dalje raditi Mrvicu i pisati.

Malena knjižica sjajno se prodavala – porinuta tom jednom jedinom objavom na Instagramu i usmenom predajom.

Mislila sam – nakon što prođe ludilo prosinca, možda tamo u siječnju ili veljači, počet ću sa službenim promocijama. Stvari su se lijepo poslagivale same od sebe. Prvo su se javili iz knjižnice u Pakracu, pa iz Blata na Korčuli, pa iz Karlovca… Planirala sam mini turneju po knjižnicama da predstavim novu knjižicu i pričam o temi o kojoj obožavam govoriti – važnosti dobre prehrane male djece.

Ali. Kao što znamo, početkom ove 2020. svijet je poludio, stigao je lockdown i kuharica nikad nije doživjela niti jednu jedinu promociju. Unatoč tome cijelo vrijeme lockdowna s maskom na licu stajala sam u dugim redovima pred poštom i slala knjige ljudima koji su je kupili.

To me je učinilo neizmjerno ponosnom. Kao majci slobodnog zanimanja bez radnog vremena i stalne plaće, koja je usput još i panker i samizdat, to prodavanje najosobnije moguće knjižice u doba kad se dobar dio ekonomskog svijeta urušio za mene je bio golema stvar. Možda radim stvari na teži način i izluđujuće polako, ali radim temeljito – nešto što ima smisla i svoje mjesto čak i u ovom čudnom nesigurnom svijetu.

Feedback od mama koje su kupile knjigu bio je dragocjen i dirljiv. Jedna je mama rekla da njezin sin koji šest godina nije okusio povrće jede Perin povrtni wok i kaže da je jako fin. Druga mama koja ima kritično ozbiljnog nejedača javila je da on obožava Perine faširance, da je to prvo meso koje jede i jedino što će danas ziher pojesti. Čak se i s kilažom popravio…

Nemojte me krivo razumjeti. Kad pročitam te poruke, meni je srce ko kuća. Ali kad sam radila na toj knjizi, nisam se ni usudila pomisliti da bi ona mogla ili trebala pomoći nekome s djetetom koje ima klinički problem. Moj cilj je bio skromniji: zabilježiti jedan meni nezaboravan period života – prve zalogaje i kasnija prehrambena previranja mog sina. Da, nadala sam se da ću nekoga nadahnuti da ustraje s izbirljivim djetetom. Da, mislila sam da bi možda nekoj jako umornoj mami mogla dobro doći ideja za brzi ručak. Ali važnije od svega – pisanjem te knjižice ja sam zapravo pisala jednu vrlo osobnu priču i nastojala artikulirati sebe. Svoj odnos prema hrani, odnos prema odgoju i odnos prema problemima i izazovima koji nas čekaju na putu.

Recepti u knjižici toliko su jednostavni da ih ne bi trebalo zvati receptima. To su samo bilješke, prijedlozi, okosnice koje je moguće beskonačno varirati, ideje za rješavanje nekih problema – štrajk žlice, odbijanje zelenog, odbijanje da se sjedi za stolom i slično.

Nemam nikakvu ambiciju odgajati malog foodieja ili gurmana. To će biti ili neće, i to nije moja briga. Želim samo da mi dijete jede dobru domaću hranu, svježe skuhanu i sezonsku, i da zna da se slatko jede samo kad se pojede normalan ručak. 

Mene zanima kako uskladiti i pomiriti teško pomirljivo. Činjenicu da su mame s malim bebama često ozbiljno preopterećene, izolirane od svijeta, neispavane, u deficitu s vremenom, a onda još očekuju od sebe i da im dijete svaki dan jede neku jako zdravu hranu od organskih namirnica koje je teško dobaviti. I onda, nakon cijelog tog truda, postoji dobra šansa da dijete tek kušani obrok jednostavno ispljune.

Koliko sam bilježila jednostavnu hranu koju moj sin voli jesti, toliko sam sebe podsjećala da nije to najvažnije, da je ključno ostati fleksibilan i u najtežim danima i pokazati djetetu kako se uživa raznovrsnoj, ali običnoj hrani.

Kad pakiram tu knjižicu za slanje poštom, sin me često pita što radim. Šaljem našu knjigu teti koja ju je kupila. Koju našu knjigu, pita on.

Onu koju smo napravili ti i ja zajedno. Sjećaš se, ja sam kuhala, ti si kušao, slikala je Barbara… I onda oboje budemo malo ponosni. Naša mala pobjeda.

Jučer u 6:15 kad je otvorio oči, moj sin je rekao: –Znaš, mama, što nismo dugo radili? Nismo dugo pekli štrudlu.

I onda smo ustali i pekli štrudlu. Istina, s kupovnim korama, kako i piše u kuharici, jer je razvlačenje tankih tijesta još na čekanju. Još u meni nema dovoljno zena, da ne kažem psihičke stabilnosti za to. Još uvijek je previše drugih stvari na listi prioriteta, previše svega što s malim djetetom od sebe očekujem više od domaćeg vučenog tijesta. A inače ga, kažu, vučem jako dobro.

Plan prehrane ne treba biti savršen – treba biti održiv na dugi rok unatoč svim izazovima. 

Kad sam naumila vrtlariti, a nisam imala pojma o tome, zagnjavila sam jednu iskusnu vrtlaricu pitanjima o nabavci organskog sjemena, o dobrim susjedima u vrtu, o biodinamici… Ona mi je dala dragocjen savijet. To tebi ne treba. Tko tako razmišlja o vrtu, iduće godine nema vrt jer odustane. Ti si na početku, to je nadgradnja, polako ćeš doći do toga. Isto je s prehranom djece. Nemojte se ubiti u pojam nerealnim očekivanjima pa od svega odustati.

Ako se pitate, štrudla je bila odlična. Nadjevena kombinacijom reske jabuke i butternut buče, cimetasta i vrlo umjereno slatka. Sasvim prikladna za poslijepodnevnu užinu. A i meni je jedan komad jutros lijepo sjeo za doručak. Osjećala sam se svečano. 

Uskoro ću si za rođendan pokloniti novi web i webshop. Možda imam podočnjake i još nemam vremena ni živaca za razvlačiti tanka tijesta, ali nisam sasvim skrenula s puta. Važna lekcija za sve novopečene mame: stati na trenutak i odati si priznanje za sve što radite dobro. To je barem jednako važno kao zdrav ručak.

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Blog

Vezani članci