Posuđe s imenom i prezimenom

Nekim sretnim spletom okolnosti prijatelj je kupio staru kuću s komadom zemlje negdje na Žumberku. Ispostavilo se da je kuća, točnije vikendica, nekad bila zapravo “kuća za pisanje” pokojne Višnje Stahuljak. Priznajem, nisam o dotičnoj gospođi znala mnogo više od činjenice da je bila spisateljica. Ništa nisam čitala, čini mi se da u moje vrijeme njezinog imena nije bilo u lektiri

Foto: Barbara Šarić

Prijatelj, zaljubljen u Žumberak, kućicu je neko vrijeme ostavio kakvu je zatekao – sa svim njezinim sadržajem unutra. Onda je ovoga ljeta odlučio nešto pomalo renovirati, pa je u sklopu preliminarnog čišćenja u moje dvorište dovezao pun gepek drangulija.

Želiš li išta od toga? upitao je. Možda će ti dobro doći za snimanje.

Mantra “Jednom će mi dobro doći za snimanje” postala je savršeno opravdanje za moje nezdrave nostalgične i sakupljačke sklonosti.

Redovito kupujem na buvljacima i u second hand dućanima. Možda mrvicu izbirljivije nego kad sam bila klinka, ali i dalje kupujem i nosim rabljene stvari. Kožna motoristička jakna, pletenina, kaputi, cipele, čak i jedan sivi muški šešir diskretno progrižen od moljca… Sve ih i danas nosim i volim, zadovoljna što su sa mnom dobili priliku za neki novi život.

Iz ostavštine gospođe Stahuljak odabrala sam jedno ogledalce, jedan rukom dijeljani ukrasni drveni predmet, žutu keramičku vazu i poveliku hrpu posuđa.

Na staro emajlirano posuđe osobito sam slaba. Novo, nekorišteno, ostavlja me čudno ravnodušnom. Emajl je jedan od onih materijala koji postanu lijepi i duboki tek s protokom vremena i mekoćom korištenja. Uzela sam čak i one “lošije” emajlirane zdjelice i lonce, malo natučene i kvrcnute pa neprikladne za kuhanje…

Dobro će doći za cvijeće i začine.

Izvrtila sam u perilici jedan krug dobrodošlice i staro je posuđe postalo moje.

Brzo se ispostavilo da u hrpici starudije ima i bisera. Teška vanilija-žuta kastrola s poklopcem koja još nosi žig Made in Poland postala je zvijezda našeg nedjeljnog ručka – taman u nju stane cijelo pile i hrpa krumpira s povrćem koliko nama treba.

Dok sam je prvi put prala na ruke, odjednom sam se osjetila neobično povezanom s bivšom vlasnicom – ženom koju nisam poznavala i o kojoj nisam znala ništa.

Kakva li je osoba bila?

Posuđe je intimno. Ono živi s obitelji, dodiruje se s ljudima gotovo svakog dana, sudjeluje u sretnim i nesretnim trenucima, upija i bilježi.

Okej, nije ovo reprezentativni bakin servis za nedjeljni obiteljski ručak. Ovo su vjerojatno neki obični raspareni komadi upravo zbog toga donešeni na “vikendicu”. Jer ih nije šteta. Ali baš mi se to kod ovog posuđa sviđalo. Ništa nije bilo salonsko, izložbeno ni za publiku. Jednostavni, funkcionalni predmeti bez puno drame. Baš onakvi kakvima je mjesto u žumberačkoj kući za pisanje.

Živeći s njima sve sam više o njima razmišljala. I sve me više morilo pitanje. Tko je bila ta žena? Kakva je bila Višnja?

Dakako, prvo sam guglala. Napisala je više od 30 knjiga!

Gledala sam maleni prljavobijeli čajnik. Uz njega bijele šalice u dvije veličine i jednostavna tacna dobre težine. Solidna konfekcija. Prava mjera praktičnosti i dobrog ukusa.

Odlučila sam skuhati odličan crveni kineski čaj da isprobam čajnik. Pila sam ga na našem kamenom stolu u vrtu.

Diskretna. Činilo mi se da je to riječ koja Stahuljakici dobro pristaje.

Sutradan sam se zaputila u knjižnicu i posudila “Sjećanja”, njezine autobiografske zapise. Čitala sam ih još na klupi čekajući da me bus odveze natrag na brdo.

Zanimljivo je to kako nas život katkad iznenadi… I kako se s nekim ljudima možemo povezati i kada više nisu na ovom svijetu.

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Blog

Vezani članci