Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.
Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.
Jesi li se ti uvijek hranila tako zdravo? često me pitaju. O, ne. To je sve što im mogu reći. Promjene u odnosu prema hrani dio su cjeloživotnog procesa razvoja. Mijenjamo se, pa se i naše jedačke navike mijenjaju. Bilježenjem nekih dominantnih prehrambenih običaja kroz vrijeme dolazimo do priče o osobnom rastu u slikama. Sve su to portreti iz različitih faza, nastali tehnikom slikanja na tanjuru
Ako se vodimo isključivo uživanjem u hrani, čini se da nas to uživanje vodi u krivom smjeru. Kao da prečicom stignemo do naličja uživanja, do destruktivne i trome, zaglupljujuće verzije užitka
S Perinim četvrtim rođendanom završila su naša 2 mjeseca na AIP-u, odnosno u mom slučaju na nekoj srodnoj, ali ipak fleksibilnijoj inačici prehrambenog protokola. Dakle, 2 mjeseca bez kruha, žitarica i pseudožitarica, bez šećera, bez alkohola, bez rafiniranih ulja i ikakve rafinirane hrane, bez grahorica i bez biljki noćnih sjena
Imala sam preko 30 godina kad sam shvatila da mi je ozbiljno loše ako mi se poklope deadline, rok i najstresniji dan na poslu, i zadnji dan PMS-a. Tom prosvjetljujućom prilikom bilo mi je toliko loše da sam morala leći u redakciji, nakon što sam rigala pjenu, a doručkovala sam samo cijeđene naranče.
Imale smo 13 ili 14 godina i valjda prvi put u životu “šminkale smo se za izlazak”. Nevino. Ne ovako profesionalno kako se djeca šminkaju danas. Gusti sloj pudera za pankersko krhko samopouzdanje i jedna crta na kapcima nekom tamnom olovkom za usne.
Šest crtica koji će vam olakšati život s malim djetetom koje ne voli jesti baš sve
Teško zaspete, spavate plitko, istrzano ili nikako i dižete se umorniji nego što ste legli? Onda se pola dana razbuđujete uz lonac kave? Ovo je tekst za vas.
Priča o svemu što mi, današnje žene, moramo: imati uzbudljivu karijeru i savršeno dijete, koje jede skuhano i zdravo, dok mi izgledamo neumorno i senzacionalno
Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.
Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.
Ova rečenica iz naslova pisala je u Mancinom mejlu kad sam joj javila koja je tema. “Kad smo bili klinci, stalno su nam prigovarali – jedi i prestani se igrati s hranom”, rekla je. Ali ta su vremena prošla. Pa se Manca odlučila zaigrati baš u tanjuru, starim pravilima u inat. Tko joj što može?
Batat je pravi kameleon. Kao stvoren za vježbu iz sparivanja i kombiniranja. Podjednako će se dobro snaći uz pečenje i u kremšnitama. Donosimo recepte Tvrtka Šakote koji spajaju batat s jetricama, pastrvom, slaninom, orasima, gljivama i jabukama
