Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.
Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.
Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.
Jesi li se ti uvijek hranila tako zdravo? često me pitaju. O, ne. To je sve što im mogu reći. Promjene u odnosu prema hrani dio su cjeloživotnog procesa razvoja. Mijenjamo se, pa se i naše jedačke navike mijenjaju. Bilježenjem nekih dominantnih prehrambenih običaja kroz vrijeme dolazimo do priče o osobnom rastu u slikama. Sve su to portreti iz različitih faza, nastali tehnikom slikanja na tanjuru
Ako se vodimo isključivo uživanjem u hrani, čini se da nas to uživanje vodi u krivom smjeru. Kao da prečicom stignemo do naličja uživanja, do destruktivne i trome, zaglupljujuće verzije užitka
S Perinim četvrtim rođendanom završila su naša 2 mjeseca na AIP-u, odnosno u mom slučaju na nekoj srodnoj, ali ipak fleksibilnijoj inačici prehrambenog protokola. Dakle, 2 mjeseca bez kruha, žitarica i pseudožitarica, bez šećera, bez alkohola, bez rafiniranih ulja i ikakve rafinirane hrane, bez grahorica i bez biljki noćnih sjena
Imala sam preko 30 godina kad sam shvatila da mi je ozbiljno loše ako mi se poklope deadline, rok i najstresniji dan na poslu, i zadnji dan PMS-a. Tom prosvjetljujućom prilikom bilo mi je toliko loše da sam morala leći u redakciji, nakon što sam rigala pjenu, a doručkovala sam samo cijeđene naranče.
Imale smo 13 ili 14 godina i valjda prvi put u životu “šminkale smo se za izlazak”. Nevino. Ne ovako profesionalno kako se djeca šminkaju danas. Gusti sloj pudera za pankersko krhko samopouzdanje i jedna crta na kapcima nekom tamnom olovkom za usne.
Šest crtica koji će vam olakšati život s malim djetetom koje ne voli jesti baš sve
Teško zaspete, spavate plitko, istrzano ili nikako i dižete se umorniji nego što ste legli? Onda se pola dana razbuđujete uz lonac kave? Ovo je tekst za vas.
Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.
Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.
Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.
Ova rečenica iz naslova pisala je u Mancinom mejlu kad sam joj javila koja je tema. “Kad smo bili klinci, stalno su nam prigovarali – jedi i prestani se igrati s hranom”, rekla je. Ali ta su vremena prošla. Pa se Manca odlučila zaigrati baš u tanjuru, starim pravilima u inat. Tko joj što može?
