Tamna strana sjećanja

Foto: Željka klemenčić

Sjećam se točno svog odraza u ogledalu koje je stajalo u predsoblju stana moje tada najbolje prijateljice. Predsoblje je bilo mračno, špelunka bez prozora, a gorjela je samo neka slabašna žarulja pored ogledala… Pod tim slabim žutim svjetlom ja sam na svom licu vidjela čisti glamur, novu bolju verziju sebe. 

I kupaona u stanu u kojem smo mi živjeli nije imala prozora. Bila je podjednako loše osvijetljena, ali kad imaš 13 to loše znači – najbolje moguće. Ne želiš o sebi znati više.

Kad sam svoje lice prvi put ugledala brutalno osvijetljeno danjim svjetlom gotovo sam se rasplakala. Svaka mana, svaka proširena pora i bubuljica zjapila je u mene potpuno bespomoćnu nad pubertetskim hormonima– otkud je sada ovo sve došlo?

Mi, djeca iz stanova komunizma s predsobljima i kupaonama bez prozora nismo navikli tako surovo ocjenjivati sebe. Bili smo naučeni na polumrak, lošu rasvjetu, tamne iverale i palisade na zidovima koji su sve sobe našeg djetinjstva pretvarali u mračne bunkere. Ali sigurne, tople bunkere… U kojima smo mi mogli biti slobodno nesavršeni.

Kad sam prije koju godinu renovirala kupaonicu i presvukla je iz bijelog u tamno sivo – sjetila sam se ovog doživljaja iz pubertetskih dana. U mojoj tamnoj kupaonici ja sam opet puno zadovoljnija onim što vidim u ogledalu svako jutro… 

Nije to stvar taštine, nemam više 13, znam kako izgledam i ne moram se samozavaravati…To nekako više ima veze s manjkom strogosti, blagošću prema sebi koju meni nije bilo lako usvojiti…

Postoji divan esej Junichira Tanizakija “In Praise of Shadows”, koji sam čitala puno, puno godina kasnije nego što sam počela razmišljati o važnosti sjena u našim životima…

Nema smisla da ga prepričavam, pročitajte ga sami. Istočnjacima je okrutno, direktno osvijetljen prostor vulgaran. Oni žive u sjeni, iza zastora od mat papira, difuzno i blago izloženi mekom svjetlu. Intimnost i mir žive u tim sjenama (a besprijekorna čistoća se podrazumijeva).

Čak i odsjaj sjajne pipe u toaletu smatraju nepodnošljivim i vulgarno zapadnjačkim. Sjaju u kupaonici nije mjesto. Sjetim se toga svaki put kad se umivam i gledam fleke od kamenca na pipi.

Moja prijateljica fotografkinja besprijekornog ukusa ima gostinjski wc osvijetljen tako slabom tinjalicom da jedva vidiš raskopčati hlače. Kultni fotograf iz tandema Meko okidanje Mio Vesović imao mi je običaj govoriti – kako misliš neoštra je fotka? Fotka mora biti oštra samo ako nekoga želiš zaklati. Na naslovnici sedmog broja Mrvice, posvećenog temi sjećanja, objavili smo neoštru fotografiju Barbare Šarić. Prikazivala je tanjur u kojem su rezanci s makom – hrana koje se tek mutno sjećam iz djetinjstva. 

Nisam sigurna da sam svjesno odabrala tehnički neispravnu sliku za naslovnicu. To kod mene ide više intuitivno. Tek sam puno kasnije shvatila da sam možda željela reći da je naše sjećanje neoštro. Neoštro je mekše.

Kad gledam kako su danas osvijetljene reklame, kad gledam kako si lica oslikavaju klinke (s gigantskim obrvama kao pijavicama), kad vidim lijepe žene u četrdesetima koje se do visokog sjaja peglaju i zatežu filerima, hijaluronima i botoksima, protjerujući sa svog lica svaku sjenku, svaku poru nesavršenosti, shvaćam koliko brutalni i netolerantni smo postali prema sebi samima. Debelokošci pod prejakim lampama.

Na Velebitu, pored planinarskog doma na Malom Alanu postoji poljski zahod koji je je samo natkrivena drvena konstrukcija – svuda oko tebe je šuma od koje nisi ograđen nikakvim zidom ni staklom. Čuješ i gledaš šumu – njezin si dio. U debeloj sjeni drveća. 

Taj me je zahod isto sjetio na spomenuti esej i vrlinu wabi sabija – ponosnog prihvaćanja nesavršenosti koji predmetima daje dubinu, patinu i bogatstvo života.

Možda mi je s 13 trebao polumrak zbog nesigurnosti. Danas uživam sjediti na direktnom suncu jer se osjećam bolje iznutra nego što se vidim izvana. Da bi to mogla morala sam naučiti biti blaža prema sebi i drugima.

Ali estetika sjene, vrednovanje pomalo zakriljenog, povučenog života – za mene je sinonim za sretniji život. U kojem se ne spotičemo na svaku dlaku kao balvan i svaku poru kao bunar mizerije. U sjeni, pod mekim svjetlom, čovjek nekako lakše doživljava i prihvaća cijelog sebe, svoju suštinu, ne gubeći previše energije na detalje.