Damska tišina, pms i junk

Foto: Željka klemenčić

Par godina kasnije osvijestila sam još goru kombinaciju – javni govor odnosno predavanje pred puno ljudi u tom istom kritičnom momentu PMS-a. Do danas imam traume od tog događaja, gledala me pritom osoba koju cijenim, koja mi je važna, i za koju sam željela da me vidi u boljem svjetlu. Ali to je život – nismo uvijek na boljem svjetlu, i sva sreća što nismo. 

Biti žensko, a ne razumjeti tu finu dinamiku, plimu i oseku lunarnog ciklusa, to nam toliko komplicira život. Ciklus koji nas žene, dakle polovicu čovječanstva, prati od prvih dana puberteta do prvih dana menopauze, a da se o tome zapravo vrlo malo priča… 

Jer nije tema za javnost, jer ne treba to svima nabijati za nos, ali i nešto mnogo gore – jer puno žena i danas to ne zna. 

Lako se desi da živiš i punom parom radiš sasvim odrođen od vlastitog ciklusa. Očekuješ od sebe da ti svi dani budu isti, i ne praviš razliku i ne tražiš poštedu bez obzira na to gdje si. 

Sjećam se, tamo negdje tih godina koje spominjem na početku, dosta sam učestalo i predano vježbala. I onda bih znala pomisliti – prvi dan menzesa, možda baš nije nabolji trenutak za intenzivan trening s utezima? Pa bih ušutkala sebe. “Joj daj, ne cmolji i ne traži isprike, možeš ti to.” I otišla bih, i teglila duplo, i pravila se da nisam umorna. Možda bih se čak osjećala dobro nakon toga, jer sam pobijedila sebe, pobijedila nećkanje. 

E zato, zato mi imamo ove slomove u dedlajnu –  jer ne slušamo sebe, jer uvijek teglimo preko granica, jer si dopuštam odustati tek kad sam debelo u crvenom i na rezervi, kad sam dala 130% i pucam po šavovima.

U mom životu bolest je uvijek zbilja bila put. Čak ne ni bolest, to je prejaka riječ, nikad nisam bila ozbiljno bolesna, ali sva ta teška i turobna stanja i sindromi bila su tu da iz njih nešto naučim i promijenim svoj život. Samo, za to treba vremena. Nekad čak treba sam sebi postaviti zamku, stjerati se u ćošak da ne možeš pobjeći…

Onda se dovedeš do toga da se moraš suočiti s tim nekim svojim obrascima slomova koje negiraš jer živiš prema mentalnim, racionalnim maksimama feminizma i ravnopravnosti.

Da, treba nam spolni odgoj u školama, i treba nam humaniji, mudriji zdravstveni odgoj. Većina će djevojčica nabiflati u školi nešto o lutealnoj i folikularnoj fazi, ovulaciji i pms-u, a trebat će im više od pola života da shvate da je većini žena 10. dan ciklusa neusporedivo bolji za predavanje, važan sastanak ili javni govor nego 27. 

Znam, puno toga u životu ne možemo birati, i ne možemo u većini vremena prema svom ciklusu narihtavati poslove, sastanke i predavanja… 

Ali uvjeravam vas da je drugačije čim osvijestiš povezanost – čim razumiješ koja su ti dva dana u mjesecu za poštedu, za introspekciju, čitanje i izležavanje, za sitna lagana zadovoljstva, ako je već nedostupan cijeli slobodan dan…

Za mene se sve promijenilo onog dana kad sam iskočila iz vlaka i otišla u freelance. Nakon perioda dekompresije i straha od nesigurne egzistencije (cca. 2 godine!), nakon krize identiteta (jer tko sam ja ako nemam stalni posao), žena shvati da prvo treba naučiti uživati u slobodi. Ako je svaki dan prvenstveno grč “jer ne radim i ne zarađujem i od čega ću živjeti”, onda frilensanje nema nikakvog smisla. Istina, treba imati malo povjerenja u život, ne odmaže da imaš iza sebe već neki minuli rad i dobru reputaciju koja te donekle štiti, ali treba naučiti jahati valove – pratiti cikluse aktivnosti i mirnoće, rada i zatišja, ekspanzije jasnog javnog govora i kontemplacije samoće: tišine, šutnje, akumulacije.

Oscilacije tih amplituda, jednom kad ih osvijestiš, mogu biti zbilja dramatične. Održati važan govor u danu kad si zbilja u naponu snage i ekstrovertnosti (čitaj cca. 9. – 14. dan ciklusa), dobro se osjećaš u svom tijelu, živo i vrckavo, misliš brzo i bistro, znaš što znaš,  izgledaš dobro i možeš se šaliti na svoj račun – to znači biti potpomognut vlastitim hormonima i u skladu s unutarnjim ritmovima. Još je važnije dopustiti si (kad god i koliko god možeš) ući u tamu, sjenu mirovanja i introspekcija u danima pred menzes. Izloženost svjetlima reflektora tih je dana za mene zbilja mučno iskustvo, čak i sada kad razumijem pozadinu tih osjećaja, i imam nemalo iskustva s istim.

Još sam jednu stvar otkrila sasvim slučajno. Opće je poznato da žene u PMS-u imaju žudnje za slatkim ili slanim junkom. Prazne se tegle nutele, drobe maxi pakiranja čipseva. Što ste jače u žrvnju negacije, to će vam vaše tijelo jače udarati cravinge. Na primjer, ako vas dere teški PMS, a sutra imate stresan sastanak, lako je moguće da ćete se danas željeti napiti da se opustite i isključite mentalne procese koji vas samosabotiraju. (Od toga će vam sutra biti još gore, dakako.) 

Žudnje nas zavaravaju, mislimo da osjećamo što nam treba. A zapravo, samo nam tijelo šalje signale da smo dobrano skrenule s puta i sasvim pogubile ritam vlastitog ciklusa.

U nekoj fazi života, nakon eksperimetiranja sa sirovom hranom, odlučila sam pokušati postiti. Pročitala sam hrpu toga na tu temu i bacila se na gladovanje – mislim da je prvi put bilo tri dana, uz dan pripreme i dan polaganog silaska. Sasvim slučajno, post se poklopio s PMS-om. Razlika u osjećaju bila je dramatična – sve fizičke negativne senzacije su nestale, a psihičke su bile bitno drugačije (povišenost, bistrina, ubrzanost). Nigdje u literaturi nisam to susrela – jednostavno sam to doživjela. Željela sam provjeriti radi li se o slučajnosti i ponovila sam post u istom dijelu ciklusa – nije bila slučajnost. Post dramatično mijenja dinamiku PMS-a. Hrana, osobito ona škrobasta, slatka i glutenska, ima veze s tim. Treba nam točno suprotno od onoga za čime žudimo. To je ta kontradiktorna ženska priroda, odnosno ono što dobiješ negiranjem i neuvažavanjem iste.

Žalosno je što žena debelo u tridesetima slučajno otkriva te stvari umjesto da se ženska znanja prenose s koljena na koljeno, spontano i odmalena. 

Ali naše mame već su bile odrezane od ženskog dijela plemena, radile su i usput rađale djecu i osjećale kao dio svoje dužnosti da budu uvijek jake i da ne spominju sitnice kao što su bolni menzesi, da ne budu šmizle, ne treba nikoga zamarati tim neugodnim temama. Nebitno je što su to kasnije platile endometriozama, miomima, histektomijama, povađenim štitnjačama i još puno strašnijim dijagnozama i scenarijima, sve lijepo u damskoj tišini. 

Nemam iluzija, ne mislim da imamo savršenu kontrolu nad svojim zdravljem. Ali mislim da bi stvari bile bitno drugačije kad bi se neke od ovih stvari na prikladan način naučilo djevojčice na samom početku njihovog života.