Kombucha, mikrobiom i meduze

S Perinim četvrtim rođendanom završila su naša 2 mjeseca na AIP-u, odnosno u mom slučaju na nekoj srodnoj, ali ipak fleksibilnijoj inačici prehrambenog protokola. Dakle, 2 mjeseca bez kruha, žitarica i pseudožitarica, bez šećera, bez alkohola, bez rafiniranih ulja i ikakve rafinirane hrane, bez grahorica i bez biljki noćnih sjena

Foto: Željka klemenčić

Ja sam povremeno jela mliječno, i jela sam jaja i orašaste plodove (osim kikirikija, koji je ustvari mahunarka i s kojega se skidam jer sam ovisna). Ponavljam, ja nemam autoimunu bolest i zapravo sam samo bila podrška čovjeku na AIP-u, jer sam željela vidjeti kako ću se osjećati… A osjećala sam se sjajno! Iznad svih mojih očekivanja, upravo zbog lakoće i minimalno cravinga

Ni inače se ne hranim loše. Nije to bila neka jako drastična promjena za mene. Ali ipak mi je donijela sasvim novu lakoću i bistrinu.

Nabrzinu ću pobrojati očigledne promjene : 

1. Koža lica mi je puno bolja, mirnija i sjajnija. Bez upalnih procesa.

2. Izgubila sam jedno 2-3kilograma, ne znam točno jer nisam baš pratila i vaga mi je nepouzdana. Ali očigledno sam se ispuhala – lice i trbuh osobito. Kao da sam izgubila malo kila, ali baš na pravim mjestima. Vrlo neobično.

3. Znatno bolje spavam. Dublje i čvršće.

4. Tokom dana sam vrlo bistra i učinkovita. Budim se bez kave, pijem samo čaj. Ako sam gladna ili žudim za slanim, pojedem veći doručak (obično jaja s nečim zelenim), ako ne – pričekam da ogladnim. Mozak mi dobro radi, i razina energije je povišena (osim što mi nekih dana treba nešto vremena da se razbudim, pretpostavljam zbog niskog tlaka). Većinu najzahtjevnijeg posla nastojim obaviti do 13h – 14h. Za popodne si ostavljam lakše zadatke – pakiranje pošiljki, kuhanje i slično. Idealno je ako dan mogu razbiti napola hodanjem ili trčanjem, ali na žalost, ne uspijeva mi to dovoljno često.

Rano popodne jedem glavni kuhani obrok, a navečer još nešto, idealno ne iza 19h. 

5. Kao zanimljiv kontrapunkt dnevnoj bistrini, navečer sam vrlo umorna i pospana. Možda to ima veze s ovim životnim periodom koji mi je dosta intenzivan, ali zapravo mi odgovara nakon problema s nesanicom – sretna sam kad mi se spava u deset navečer.

Kao najveću promjenu vidim baš taj ritam energije koji se vidno podigao tijekom dana, a spustio tokom večeri. Kako je i prirodno. Ne mogu reći da sam prije imala neki izraziti brain fog, ali sam znala biti dosta ćudljiva. Sad sam znatno stabilnija. Premda na dnevnoj bazi inače jedem relativno malo šećera i rijetko za njim žudim, očigledno mi jako paše život na nula rafiniranog šećera i život bez žitarica (kojih također inače ne jedem puno). Zbog toga sam, nakon što sam pojela komad rođendanske torte jednostavno odlučila nastaviti živjeti tako. Predobro se osjećam da bih to prekinula, osobito sada kad dolazi proljeće i sve je bolji izbor povrća i zelenjave…

Kad smo kod zelenog – kao osoba koja voli baš sve povrće na svijetu dosta sam iznenađena koliko je teško svakodnevno pojesti preporučenu količinu zelenog za AIP: 6-8 šalica u sirovom obliku. To mi je najslabija karika, kao i većini ljudi pretpostavljam, i mislim da nisam bila ni blizu preporučene količine. Volim pojesti veliku salatu, zelenu juhu ili lešo zeleno, ali osam šalica svaki dan – to je baš puno. Moram na tome raditi.

Rafinirana ulja ne koristim uopće već godinama. Jedino sam inače jela dosta prženih orašastih plodova pa je tu problem. I ona hrana koju ponekad pojedeš vani, ali to u mom slučaju zbilja nije često.

Zaželjela sam se grahorica. Prvo sam si skuhala varivo od graška koje obožavam, s dodatkom prosa, i uživala sam u toj hrani. Ne vidim razloga da je se odričem. 

S druge strane – jasno vidim razloge da i dalje izbjegavam kruh, brašno, tjesteninu, šećer i veće količine voća. Ni taj dio s voćem nije mi pao tako teško kao što sam mislila – možda zato što je zima i izbor voća sužen. Sasvim mi je okej i dovoljno pojesti jabuku, bananu ili datulju tu i tamo.

Za one dane kad ti fali nešto, neko grickanje i guštanje, nezamjenjivima su se pokazale tortilje od cassavinog brašna. Taj recept ostaje s nama trajno. Pero ih obožava i rado jede za doručak. 

Drugo kućno oduševljenje vlada oko kombuche. Prva verzija s roiboosom izazvala je ovacije, s lošim crnim čajem nisam bila sretna, a onda sam probala zeleni čaj s mentom u kombucha verziji – doslovce ne možemo dočekati da scoby odradi svoje. Već vidim da ću trebati poseban stol sam za tegle s gljivama jer mi je i ovako zakrčen pult u kuhinji.

Dosta vas šalje upite vezane za kombuchu. Zbilja tu nema puno pameti. Nakon što nabavite gljivu, ili točnije scoby ( od “simbiotska kultura bakterija i kvasaca”) zapravo je najveći kunst nabavka odnosno opskrba izvorskom vodom – ja koristim svježu vodu za izvora Stalnjak po koju ionako idemo jer je odlična meka voda za čaj. S izvorskom vodom skuhate čaj po želji – ja koristim čajeve iz rinfuze. Prvo sam krenula s rooibosom zbog sina, htjela sam da i on može probati kombuchu ako bude htio – jako mu se svidjela. Kasnije sam probala s nekim jeftinim darjeelingom – to je bilo loše i trpko. Ukratko, loš čaj, loša kombucha.

Ali ne koristim ni ultrafine kineske čajeve za kombuchu (što bi sigurno bilo jako fino) jer sam za to preškrta. U ovoj fazi sam sasvim zadovoljna rezultatom ove srednje kategorije – zeleni čaj s mentom iz Mullera (rinfuza) pokazao se kao skroz okej rješenje. Nakon što se čaj prohladi, dodam šećer. Ništa ne važem jer mi se ne da, a mislim i da nije nužno jednom kad uhvatiš grif – na litru i pol čaja stavljam 4-5 žlica šećera (običnog bijelog). Kad se šećer rastopi, prelijem gljivu u tegli, odnosno sad već teglama. Scoby uvijek držim da pliva u malo prethodne tekućine, nikad nije na suhom. Tegle stoje na kuhinjskom pultu.

Prvi put kušam nakon otprilike 2 dana – već se može piti, ali još je blago slatko – kombucha još nije preradila sav šećer. Meni je najbolja treći ili četvrti dan, jer volim da je reskija i kiselija. Za dijete je najbolja otprilike trećeg dana, ali to ovisi o temperaturi u kuhinji i početnoj količini šećera pa treba kušati svako malo dok nisi zadovoljan razinom kiselosti. Stvarno nije neka nauka.

Ne pijemo kombuchu ni zbog kakvih osobitih zdravstvenih dobrobiti – pijemo je jer je fina i zaista odlično paše nakon ručka. Šalimo se da je kao neko bezalkoholno oranž vino. Ova s rooibosom točno tako i izgleda.

Imam u planu jednom nas počastiti i napraviti jednu rundu s nekim jako finim čajem, ali još nije pravi trenutak. Zaliha čaja nam je tanka jer su dostave iz Kine jako usporile plus sve dugo čeka na carini.

Kombucha je zabavan hibrid između hobija i kućnog ljubimca. Živa je, nezahtjevna, promjenjiva. Dobra je za proces osvještavanja različitog okusa žive i mrtve, hiperrafinirane i sterilizirane hrane i pića, a još više za praćenje utjecaja živih kultura na tijelo. To je proces koji se također uči postepeno.

Usto, meni je kombucha fascinantno biće. Na neki spooky način je lijepa – prozirna i sluzava kao neka delikatna meduza koja živi u našoj kuhinji… Samo što ona nije jedinstveno biće – ona je kolonija – simbiotska zajednica različitih kultura koje djeluju sinergijski. Kao što je, uostalom, i naše tijelo. I sva priroda koja nas okružuje, samo smo mi unutar modernog života sve slabije svjesni te činjenice. Ako već niste, čitajte o mikrobiomu. Dat će vam dodatni poticaj da hodate bosi, pustite dijete da se zablati i rukama prevrće šumsko lišće koje se već napola pretvorilo u humus.

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Blog

Vezani članci