Ako se vodimo isključivo uživanjem u hrani, čini se da nas to uživanje vodi u krivom smjeru. Kao da prečicom stignemo do naličja uživanja, do destruktivne i trome, zaglupljujuće verzije užitka

Foto: Željka Klemenčić

Puno razmišljam o tome koliko je hranjenje intuitivno, a koliko naučeno, u kojoj su mjeri promjene koje je donijela civilizacija pa i kultura hranjenja ispale dobre za nas na dugi rok.

Sasvim jedna pravila vrijede za gladnog čovjeka, a neka skroz druga za onog vazdasitog. Bijeli kruh, recimo. Za gladnog čovjeka je predmet žudnje, a za pretilog i prezasićenog – nešto što treba izbjegavati.

Sve na ovom svijetu može se skuhati/ispeći/spržiti tako da bude fino. Znači li to da baš sve na ovom svijetu trebamo jesti, bez ikakvih ograda? I postoje li neki prioriteti? Užitak? Zdravlje? Održivost za planet? 

Sva pitanja kojima se ovdje bavim po definiciji su middle class – pitanja više srednje klase. Dok te mori glad i neimaština, pa čak i obično racionaliziranje budžeta, tvoji su prioriteti jasni. Ali jednom kad pređemo tu granicu i nađemo se na vjetrometini ekonomske i kulinarske slobode, znamo li onda što trebamo jesti i kako živjeti?

Jer hrana je toliko fantastično kompleksna: i potreba, i pravo, i užitak, i pogonsko gorivo i građevni element zdravlja. I priroda i društvo. Hrana je socijalno ljepilo. Hrana je i kompenzacijski proces, i ovisnost i dekadencija.

Paradoks je: što smo sitiji, što više raznolike, komplicirane, hiperrafinirane hrane stavljamo u sebe, to slabije čujemo što o tome misli naše tijelo. Ne znamo kako se osjećamo i ne možemo detektirati od čega se točno osjećamo tako nedefinirano turobno, tromo loše. Prezasićeno, a gladno.

Eksperimentirala sam u životu s manje i više radikalnim restriktivnim prehrambenim stilovima, i danas to radim, jer me fascinira taj proces: kako hrana utječe na naše tijelo, i još više – kako utječe na naše misli.

Danas mi se čini da to više nije nimalo intuitivan proces – to mora biti svjesno donošenje odluka, promišljanje. 

Na primjer – nose to tail filozofija. To nema veze s tim jesu li zaista svi dijelovi životinje jednako fini. Svi se mogu pripremiti tako da budu fini, ali oko nekih se komada treba malo više potruditi. A zašto bismo to trebali? Zbog toga što, ako već ubijamo životinje za hranu, najmanje što možemo učiniti jest jednako poštovati i iskoristiti sve njezine dijelove. Jer bifteki, filei i pršuti ne rastu na ekstradjevičanskom rajskom drvetu, kako danas nježni konzument i kupac voli vjerovati.

Ljudska prehrana brutalna je stvar. Industrijske farme životinja nisu sretna mjesta. Ubijanje životinja, unatoč svim hasap i drugim zakonskim standardima, nije zabavan posao, ne može biti. Bića plaćaju glavama, i to je prljavo, okrutno i mučno, kako god okrenete. Samo što najgori dio tog procesa nije ubijanje. Najgore je to što mi mislimo da smo riješili problem ako okrenemo glavu. Ako ubijanje obavlja netko drugi, negdje iza zatvorenih vrata zakonom propisane klaonice. Ali otišla sam u digresiju…

Nije mi uopće sad namjera baviti se etičkim pitanjem ubijanja životinja za jelo, premda je i to tema o kojoj treba dobro razmisliti.

Uopće ne mislim da je moje trenutno mišljenje konačno, i ne pada mi na pamet gorljivo ga braniti, a kamoli nametati drugima.

Naš srednjeklasni glavni problem naprosto je – previše izbora. Previše namirnica dostupnih cijele godine. Previše vrsta bilo čega. Previše jeftine, a hiperprivlačne hrane u obliku junka. Previše pekara na svakom ćošku, i previše usamljenosti koju utišavamo buhtlama. Previše dostupnih rafiniranih proizvoda koji su ultracrunchy, kremasti, hrskavi i na sve moguće načine zavodljivi. Previše reklama, previše kulinarskih kanala i emisija… Hrana je statement, i za bogate makrobiotičare i za ultrakarnivore, sljedbenike Jordana Petersona. Mi više nismo jednostavna bića koja skuhaju ono što je rodilo u vrtu jer nemaju drugo. Mi više ne znamo biti ta bića, i ne znamo želimo li uopće tako živjeti. Je li jednostavno više uopće ikome zanimljivo?

Da bi se moglo živjeti jednostavno, treba odbaciti cijeli suvremeni svijet kakav poznajemo. Isključiti se sa svih društvenih mreža, baciti tv kroz prozor, dati otkaz u korporaciji i upustiti se u čitanje Fukuoke ili Dostojevskog, posvećen prvenstveno samonametnutom siromaštvu.

“Imao sam perioda kada sam jeo samo čokoladu i pio šampanjac. Imao sam perioda kad sam jeo samo smeđu rižu. Sve ostalo je samo buka.”

Samo buka

I danas te riječi odzvanjanju u meni dok svakim danom brusim svoje mišljenje o tome što i kako treba jesti. Napisao ih je u jednom od svojih mejlova Nathan Isberg, kanadski kuhar, anarhist i filozof o kojem sam pisala prije mnogo godina u Mrvici, a tekst i danas možete pronaći na webu. Upadljivo je svjež i relevantan.

To je zapravo moje pitanje svih pitanja. Nije ni etičko, ni trendovsko. Osobno je. Što je suština na tanjuru, a što je samo buka? I treba li nam, barem katkad, malo buke? Ipak smo pankeri i anarhisti, pobogu.

Zanimljiv mi je straight edge, volim sve koji poste ili ne jedu meso iz duhovnih pobuda, iracionalna sam po tom pitanju, volim da ljudi imaju snažne stavove, a opet – još više volim kad su ih spremni pogaziti i priznati da su bili u krivu.

Jednostavnost mi se u svakodnevici ipak čini kao dobar put. Baš zbog toga što je danas tako radikalna. 

Rekla sam već više puta da imam problem s restoranima. Možda je to zbog moje asocijalnosti, zbog toga što je malo mjesta na kojima zbilja uživam, zbog toga što mi nigdje nije tako opušteno i komotno kao doma.

Ali i zbog toga što se od komplicirane hrane u više sljedova jednostavno ne osjećam dobro. Osam tanjura komplicirane hrane sparene s osam različitih vina? Za mene je to najpogrešnije moguće, trend iz prošlosti u kojem uopće ne mogu uživati i nakon kojeg se osjećam kao da me udario kamion.

Danas, moj bi idealan restoran posluživao samo jedan tanjur dnevno. Ne bi bilo nikakvog izbora, gosta se ništa ne bi pitalo. 

Pametan, promišljen chef bez ikakvih pitanja osobno bi mi donio tanjur koji je osmislio za taj dan: od najboljih mogućih sezonskih namirnica, intervenirao bi onoliko koliko on smatra da treba. On bi mi tim tanjurom rekao nešto o sebi, ne govoreći ništa. Ja bih ga otvorenog srca prihvatila, zanimalo bi me čuti. Nikakve moje preferencije ne bih stavila između nas. Bio bi to čist kontakt, lišen svakog japajakanja.

To je za mene danas apsolutni pojam luksuza. Jedan tanjur, i iza njega čovjek koji o hrani zna razmišljati. Sve ostalo je samo buka.

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin