Ostani doma. U sjeni jasmina.

Foto: Željka Klemenčić

Kada je nakon mnogo godina nedolaženja jedna prijateljica kročila nogom u moje dvorište rekla je samo – izgleda kao Mrvica. Točno se tvoj okoliš i tvoj vrt prelijevaju u tvoj posao… To mi je jedan od najdražih komplimenata koje sam primila u životu. Ne zato što dobro zvuči nego zato što je istina. I divno je kad to netko zna vidjeti.

Sve se u životu prelijeva pomalo iz jednog u drugo, u prirodi su sve membrane polupropusne i meke. Mi mijenjamo okoliš i okoliš mijenja nas. Najstrašniju i najtužniju stvar o prvom velikom lockdownu pandemije i “ostani doma” maksimi rekao je u nekom intrevjuu dr. Torre. “Ostani doma. Samo mi doma nemamo. Mi imamo spavaonice. I tek sad shvaćamo da se u njima ne živi i ne može živjeti”. Toliko mi se strašnom učinila ta slika usamljenih ljudi po spavaonicama.

Ja sam u svojoj kući na kredit počela živjeti tek kad sam dala otkaz na stalnom poslu. Nisam dotad znala da u njoj ne živim, premda sam je skupo otplaćivala barem pet godina. Banalno je, ali ponekad treba promijeniti cijeli život da to shvatiš. Za život treba imati vremena. Ako cijele dane radiš, a vikendom juriš na izlete da bi si dokazao da ništa ne propuštaš – naravno da ne živiš u svojoj kući.

U kući se živi onako kako živi mačka. Nemaš nikakav plan, nikakvu agendu, nikamo ti se ne žuri. Uhvatiš jutarnje sunce pa na njemu malo kunjaš. Slušaš ptice, gledaš boju listova. Onda se sa suncem i ti spontano kreneš kretati po okolišu, a da uopće nisi svjestan zašto. U podne, nađeš najdeblji hlad. Promatraš od kuda vuče propuh i kada se točno i gdje uključuje popodnevni povjetarac… Sutra krećeš ispočetka  – povrđuješ sve što si primijetio, dodaješ nove spoznaje. Aha, tu je najbolje mjesto za kasni ručak ili popodnevni čaj. Položaj sunca i položaj drveća koje radi sjenu sve ti kažu – samo godinama nikoga nije bilo doma, pa nisu imali kome reći. 

Mislim da sam pet puta sadila hortenzije i barem tri puta mladi jorgovan. Još ih nemam u dvorištu. Ali sada, nakon toliko godina, znam i zašto. Zato što bih mlada i nabrijana ja došla samodopadno sa skupim mladicama hortenzije u svojoj omiljenoj boji i zakopala ih na mjesto gdje bi baš meni zgodno izgledalo da bukne hrpa hortenzija. Naravno da nikad nisu preživjele. Bilo je to mjesto bez hlada, loša zemlja previše blizu ogromnog bora. Ne možeš biljke saditi tamo gdje tebi paše, ne uzimajući u obzir vlagu, sjenu, sunce i tlo. I treba vremena da to naučiš. Ili možeš za savjet pitati nekoga starijeg i mudrijeg, ali i to ti rijetko padne na pamet jer si nadobudan i misliš da tu nema nikakve filozofije.

Kad je u vrtu iznad stola za kojim ručamo za lijepog vremena umrla naša prekrasna višnja – ostali smo u šoku. Cijelo se dvorište promijenilo, zjapilo prazno i nekako ružno. Hlada na stolu više nije bilo pa smo na par godina bili prognani sa svog mjesta za ručak. (Čekali smo da naraste lipa koju smo zasadili kao novi izvor hlada). Zemlju oko ostataka odrezane mrtve višnje odlučila sam pretvoriti u cvijetnjak, sada je tu bio samo grubi korov. 

Kvaliteta zemlje ispod je očajna – plitka zemlja puna šute. Ali nisam se dala smesti. Proživjela sam dovoljno godina kao mačka u svojoj kući da znam – to je jedino dobro mjesto za cvjetnjak. Ako zemlja nije idealna – nema veze. Prilagodit ću se. 

Sve što radim uvijek je nekako work in progress. Konačni željeni oblik ili cilj mi izmiče. Ali shvatila sam da puno više uživam ako se tim ciljem uopće ne zamaram. Sve u vrtu radim potpuno intuitivno, kao u nekom transu. Ako trebamo tražiti smisao radu na zemlji onda je to – prazna glava. Ruke same rade. Ovdje zabodem slučajno odlomljenu grančicu ružmarina, ondje pokrivačice tla koje mi je donio brat. Ovdje bacim sjeme maka premda je krivi mjesec za sijanje, onda zakopam klinčeke jer obožavam njihov miris. Ništa ne planiram, ni vizualno ni prema pravilima dobrih susjeda – kod mene je to više kao neki vrtni voodoo. 

Dovlačim drangulije kao svraka: lijepo kamenje, naplavine drveća, panjeve… Puštam ih da kisnu i trunu, obrastu mahovinom i gljivama. Gusto tkivo života, u svim vazama od rasta do umiranja. Uz njih pikam cvijeće prema hirovitoj inspiraciji – nekad poludim za nekom bojom. Nekad bacim slučajno pronađeno sjeme. Nekad dobijem trajnicu ili gomolj na poklon. Pa kopam kao pas – ne znam objasniti zašto sam baš tu nešto zakopala.

Božure sam željela godinama. Još u onoj fazi kad sam hortenzije sadila nasred zvizdana. Danas me pogled na njihov cvat nagnao na ovaj tekst. Danas je dan kada najveći tamno crveni božur svoje kugle rastvara u kuštrave glave koje će već sutra ili preksutra biti ocvale kao trajna ondulacija. Danas je dan za popiti kavu u vrtu s pogledom na božur – trenutak prije negoli bukne. Ako jučer, danas i sutra radite u uredu od jutra do mraka – propustili ste čaroliju za cijelu sezonu. Više sreće iduće godine. Ili više pameti, bilo bi točnije reći. 

Drugi miljenik u vrtu koji je sada u špici je jasmin – njega volim zbog mirisa, dakako. Ove je godine pomalo ispran silnom kišom i nije u svom punom mirisnom sjaju. Ali kad piješ kavu njemu blizu, nema zabune – kraj je svibnja, vrijeme slatkog mirisa jasmina. Moj sin misli da u grmu jasmina živi Jasminova vila jer je to pročitao u nekoj pomalo čudnoj sirijskoj slikovnici. Jutros me prije vrtića odveo da pomirišim karanfile i jasmin. I on kao i ja voli sve cvijeće koje glavoboljno jako miriši. Nakon jasmina njega stiže divlji bagrem, pa onda i lipa. Jorgovana ove godine gotovo nije bilo. 

U vrtu imam i kamen koji su izbušili prstaci, savske oblutke, vapnenac s Medvednice (zove se službeno litotamnijski vapnenac, i on je, uz zamjenski zabizečki kamen, dakle ovaj iz našeg kvarta i napuštenog bizečkog kamenoloma, kamen od kojeg je zidana zagrebačka katedrala. Ako niste znali;)… Imam i originalnu rimsku ciglu s područja Cibalije. Vrt je pletivo, živa mreža u nastajanju. I nestajanju. Najveća grana umrle višnje položena je u cvjetnjaku kao počasni totem – polako tu trune, jede je mahovina i svi drugi gladni stanovnici.

Moj je cvjetnjak uvijek divljina prošarana plamičcima lijepih cvjetova. Plijevim samo onaj najveći krov koji mi baš zaklanja pogled. Ali koprivu, maslačak i trputac puštam da rastu i redovito ih jedemo. Kao jutros. 

Trenutno cijeli cvjetnjak zuji i brunda jer cvate rosopas. Uši su napale trešnju koju smo posadili kad se Pero rodio, ali sada je trešnja prepuna bubamara i bumbara koje se ušima goste… Krug života. Sve je u prirodi isprepleteno.

U ladici sam našla neko prastaro sjeme zelenog radiča. Zemlja je bila mokra od kiše, a ja malaksala od korone i pozvala sam sina da u cvjetnjak raspe sjeme. Veselo je to učinio. Sada između kadulje, dragoljuba, paprati i kućne sreće imamo svoju salatu. 

Grana koju sam prije dosta godina kupila za 5 kuna da mi za Uskrs bude ukras u vazi sada je postala najveće drvo u našem dvorištu (granu sam bila zabola u zemlju jer mi se učinila živa nakon tjedan dana u vazi). Na njezinoj se grani sada dijete i ja zajedno ljuljamo na jutarnjem suncu.

To meni otprilike znači imati dom, a ne spavaonicu. To je proces, i vrijeme, i trud i učenje. To je divljina, razbarušen život koji nas mijenja, ako ne forsiramo svoja pravila već zahvalno sudjelujemo u međuigri.

Odvela sam sina u vrtić, obavila plac pa se vratila kući. Bila sam gladna. Prvo sam otišla pogledati cvjetnjak. Vidjela sam da kreću turski karanfili, kao i da je divlja ruža puna pupa. Onda sam nabrala malo koprive, maslačka, trputca i divlje rikule, par listova dragoljuba i cvijet vlasca. Uz dva jaja susjedovih kokoši složila sam si najljepši svibanjski doručak s pogledom na rascvalu divljinu.