Tanjur kao ogledalo

Foto: Dag Bauer

br. 19

Blaženi period nesvijesti – imati 19. Hrana ti ne predstavlja ama baš ništa. Sasvim je nezanimljiva, tek nužno gorivo, materijalizirani dosadni skup kalorija koji moraš unijeti u sebe da preživiš. Glupo je na hranu trošiti vrijeme, još gluplje novac. Tvoje su misli zbrkane, tvoje žudnje žestoke. Ne znaš tko si ni što želiš, ali znaš da sve želiš danas.
Čudesno je s distance vidjeti kako se ta dva dominantna osjećaja oslikavaju u dvije vrste hrane koje su obilježile moju prvu godinu studiranja.
Svaki je dan započinjao zdjelicom ružne, hladne, nedefini­rane kaše. Opsesivno sam jela čokolino. Slatka piljevina zalivena hladnim mlijekom? Savršeno mi je odgovarala.
Jer nije topla ni obiteljska, a opet je infantilna. Cinična je,
instantna, pomalo futuristička i skroz dehumanizirana. Ne moraš je ni žvakati ako ti je baš jako zlo od sinoćnjeg tuluma.
Već u četvrtom razredu srednje škole razvila sam još jednu grozomornu naviku. Pod velikim sam odmorom umjesto jauzne počela jesti čips od paprike.
Slano, masno, zaglušujuće hrskavo, a onda još i taj umami koji stalno zove na još. Kako ne voljeti tako nametljivu hranu?
Rebrasti, debeli čips s paprikom moj je ultimativni junk food. Hrana čija tekstura nema ama baš nikakve veze s kućnim inačicama krumpira. Tvornički, industrijski, laboratorijski modificiran da bude lak, dostupan i uzbudljiv… Koga briga što ću se sutra osjećati prljavo.

br. 22

Nakon par godina tulumarenja i opetovanog trovanja hranom iz studentskih menzi počela sam osjećati da mi tijelo nešto poručuje. Nije to još bio artikulirani glas, tek bljeskovi očaja. Bila sam umorna, izgladnjela iako našopana junkom. Tada mi je to bila nepoznanica – da čovjek može biti u nutritivnom deficitu premda overdoziran šupljim kalorijama. Nutricionizam i vitamini bili su riječi s crne liste, gotovo tabui.
“Hrana je trivijalna tema, samo kokoši misle o dijetama i zdravlju. To je takvo srednjostrujaško, srednjestaleško čavrljanje. Small talk. Se ovdje više nitko ne sjeća Factoryja i Woodstocka? Koji fakin normalni ručak? Normalno je poraz…”
Uvjeravala sam se između rock koncerata i kolegija iz teorije psihoanalize.
Ali onda sam kapitulirala. Naime, sluđenoj i zaštopanoj, nepodnošljivo mi se jelo nešto žlicom. I nije me bilo briga koliko je ta potreba sramotna i malograđanska – odlučila sam si skuhati ćušpajz.
Ne, nije bio sjajan (previše zaprške).
Ali bio je ćušpajz – topao, crven i utješan do kosti. Prolazili su me žmarci zadovoljstva.
Nor-mal-na hra-na.
Ubrzo je i moja cimerica, studentica filozofije, žena s flamingo pink kosom i zubima ljubičastim od kašteleta, na frižider magnetom zakačila mamin recept za filane paprike. Starile smo.

br. 27

Puno puta sam to rekla: kuhati sam počela zato što nisam morala. Nisam odgajana za domaćicu, mama me praktički tjerala iz kuhinje. A onda sam se još našla u vezi s muškarcem koji je to radio sjajno, zbilja s guštom i od srca. Kad mi je prvi put u životu skuhao paštu, moja cimerica (ne ona s roza kosom, jedna druga) s vrata je rekla: Ovo nisi ti kuhala. Miriši drugačije.
I valjda baš zato što nisam morala, rekla sam si: E, baš sad hoću.
Zapravo, mislim da mi se sviđalo kuhati za druge. Htjela sam ih impresionirati. (Početničke egotripaške senzacije). Kuhanje je sjajna isprika za dobre tulume i cjelodnevna druženja oko stola. Probaš ovo, skužiš ono. Pogriješiš, ali u hodu nešto naučiš. Shvatiš da kuhanje nije ono što si mislio da će biti – nije tlaka ni malograđanska zabava.
Kuhanje je kompleksan proces koji uključuje tvoje misli, emocije i vještinu tvojih ruku. Senzualan je i 3D. Stjecanjem sigurnosti i iskustva počinje nalikovati koreografiji – repetitivnoj, uigranoj koreografiji čiji je ishod svaki put drugačiji, jer na rezultat utječe ogroman broj varijabli od kojih si ti samo jedna.
Onda sam, za neku od tih večera za prijatelje, koje su postajale sve ambicioznije, odlučila peći kolače.
Nisam sladokusac, i nisam mislila da će mi se sviđati. Ali još jednom sam se iznenadila.
Vojnik u meni volio je slastičarsku preciznost, egzaktnost cijelog procesa. Točan broj grama brašna, točan stupanj na kojemu se zgušnjava krema od jaja. Kao eksperiment na satu kemije, samo s boljim ishodom. I to jestivim, koji oduševljava ljude.
Ubrzo sam shvatila da nije istina da ne volim kolače. Jedno­stavno je trebalo otkriti kakve točno volim. Ovladavanjem koracima procesa dolaziš do sigurnosti koja je temelj tvog jedačkog identiteta. Sad znam što hoću. Pekla sam kao luda.

br. 29

Znala sam danima nakuhavati za jednu jedinu večeru. Od sitnih predjela, kruhova i pašteta, do torti i sladoleda. Četiri, pet, osam gangova. Pa vino uz svaki slijed. Pa neko druženje svakog vikenda. Plus, sve obilnije kasne večere srijedom. Pašta u ponoć bila je normalna stvar.
Hedonizam eskalira, uvijek traži još. U svaki je dan trebalo ugurati još malo zadovoljstva, u obliku nekog posebnog guca ili zalogaja…
Trapističko belgijsko pivo. Čokoladna torta s masli­novim uljem i tartufima. Šampanjac uz doručak s čvarcima. Sve je trebalo probati.
Ali. Pomalo, počela sam se osjećati čudno. Tupo i nekako zamagljeno, sporo. Usto, sve su mi hlače posta­le preuske. Bubrila sam.
Ali još su očitije bile moje psihičke i hormonal­ne oscilacije. Iz euforije sam se strovaljivala u bunarsku depru. I sve mi je jasnije bilo da trebam promjenu.
Hedonizam me činio dosadnom i impotentnom. Bilo mi je zlo od previše različitih zalogaja svega. Konfuzna, nesretna i podbuhla.
Tijelo je reklo: isključi.
Nisam znala otkuda da krenem pa sam se odlučila za radikalno eksperimentiranje. Izbacila sam alkohol, izbacila sam slatko, izbacila rafinirane žitarice, izbacila mliječno. Bile su to različite faze, i u svakoj od njih ja sam pomno pratila reakcije svoga tijela. Na kraju, izbacila sam sve osim sirovog voća, povrća, proklijalih žitarica i orašastih plodova, s malo sirove ribe. Na sirovom sam bila mjesecima. Prolazila sam ovisničke krize, simptome čišćenja i ponovno otkrivanje gladi. Ne žudnje, već prave pravcate gladi koju osjećaš u grlu kao i žeđ.
Tijelo mi se transformiralo dramatično. Nemoguće mi je ukratko opisati što sam sve osjećala. Ali najvažnija promjena nije se zbivala na razini tijela.
Magla se razišla. Počela sam drugačije misliti i drugim očima gledati svijet. Vratila mi se radost. I osjećaj zahvalnosti.
Otkrila sam neizmjerno zadovoljstvo ugriza u optimalno zrelu voćku. Čistoću okusa, i njezin utjecaj na misli, na cijeli moj svjetonazor.
Bilo je vrijeme za konačni test. Ispit iz radikalnosti. Željela sam iskusiti post, potpuno odricanje od hrane.
Bila sam sama svoj zamorac. Odlučila sam se za gladovanje uz cijeđene povrtno-voćne sokove bez vlakana. Nakon tri dana gladi nestane.

br. 35

Potpuno sam svjesna da moj trenutni odnos prema hrani nije konačan. To je proces koji se stalno mijenja, u skladu s našim životnim stilom, trenutnim prioritetima i odlukama. Faza radikalnog eksperimentiranja za mene je bila važna jer mi je jasno pokazala povezanost onoga što unosim u svoje tijelo i onoga kako mislim i osjećam. Ipak, radikal­nost me naučila i nešto drugo: kontrola unosa je stalno opiranje, svakodnevna borba.
A prehrana to ne bi trebala biti.
Mislim da je važno uspostaviti kontakt s tijelom. Osluškivati ga kada javlja da nam nešto ne paše. Kada javlja da smo siti, ili da nemamo apetita. Svi smo različiti, univerzalnih rješenja nema. Ultramaratonci i tete koje rade na šalteru sasvim su različiti strojevi. Možemo jesti da bismo živjeli i obratno. Jedni odaberu biti asketi, drugi gurmani, i to je sasvim u redu dokle god se radi o svjesnom odabiru i razumijevanju da konzumacija nosi svoje učinke i posljedice.
Danas najviše uživam u jednostavnoj hrani, snažnih, jasnih okusa. Kompliciranost me pomalo zamara. Paše mi relativno uredan ritam obroka (voće za doručak, nešto žlicom za večeru, uz više sitnih zalogaja između). Dobro osjećam što mi tijelo traži i nastojim ga slušati.
Zove me na grahorice, korjenasto povrće, zeleno, orašasto i obilje masti životinjskog porijekla. Udovoljavam mu kad god mi se pruži prilika. Kad god mogu, jedem na miru, ne radeći ništa drugo. Nastojim svaki dan barem jedan obrok pojesti u društvu ljudi koje volim. Ne natrpavam se, ali si ništa ne uskraćujem.
Hrana je u moj život dovela i prirodu, od koje sam ranije bježala. Povezala me sa zemljom i sa ciklusima godišnjih doba. Sve su to ritmovi koji se izmje­njuju i s kojima se treba uštimati. Premda to nisam planirala, probudila sam se i znala da danas želim mlado samoniklo bilje za salatu. U zraku se osjeća da je proljeće blizu.