O bijelim zubima i margarinu

Bio je svečan dan. Poseban, velik, dan za pamćenje, premda običan da ne može biti običniji. Zadnji petak prije početka nove sezone vrtića naručili smo se kod zubara u 12. Sin još nije bio kod zubara, odnosno bio je jednom na upoznavanju kad je imao 2 godine, ali nije htio ni otvoriti usta.

Foto: Željka Klemenčić

Sad, sa četiri i pol, gotovo se razveselio kad sam mu rekla da imamo termin za pregled. Imao je na zubićima nešto što izgleda kao tamni kamenac, i to ga je mučilo. Mislim da mu je netko u vrtiću rekao da treba više prati zube i to ga je pogodilo. Socijalni pritisak na djelu.

Rekla sam mu da su, koliko ja vidim, svi njegovi zubi zdravi i da ih pere dovoljno često, ali da iz nekih nepoznatih razloga neki ljudi imaju taj “kamenac”. (Radi se zapravo o vrsti protektivnih bakterija koje nisu štetne, dakle samo estetski problem.) 

I eto nas s prvim estetskim problemom četverogodišnjaka i utjecajem kolektiva koji ne kuži problematiku. Ispričala sam mu priču o različitosti, da nemaju svi iste zube, ni svi isti nos, i da je to ok. Bitno je da su zubi zdravi. Ali njegova me svijest o sebi samom zaboljela. Rekla sam da možemo pitati zubara da to proba malo ispolirati. Razveselio se.

Ja baš nisam. Brinula sam se da samo još nije skužio koncept straha od zubara i da će ga na licu mjesta spucati, da nema šanse da sjedne na taj stolac, a kamoli da bude miran za poliranje.

Ali bio je to jedan od onih dana kad odjednom shvatiš da ti dijete može puno više nego što misliš. I da je utjecaj kolektiva jači nego što misliš. Da postaje socijalno biće izvan zaštićenog obiteljskog nukleusa – više nije malo pile tek izvaljeno iz jajeta koje mogu štititi svojim krilima. Sada je samostalni mladunac među drugim zvjerkama i želi imati sjajne kljove za pokazivanje.

Sjeo je u zubarski stolac, mirno obavio sve. Strpljivo, skulirano. Moje uragansko dijete kod kojeg jedno pogrešno napisano slovo ne može proći u tišini…

Nisam obećavala nagrade, podmićivala ni trgovala. Jednostavno je htio bijele zube. Bila je to prepreka koju moramo preskočiti. Nagrada je jednostavno – uspjeti preskočiti.

Kad smo izašli s diplomom za hrabrost u rukama osjećala sam se kao da hodam po oblacima. Percepcija mi se zaoštrila, fokus raširio. Da, bila sam sretna, bilo je to olakšanje i ponos, ali bilo je i toliko toga još u smjesi osjećaja. 

Spontano smo krenuli u Zoo jer je tako poželio. Osjećala sam jako sunce na licu, čula glasno zvukove Maksimira. Naletjeli smo na kućicu s tekućim sladoledom. Odabrao je vaniliju s preljevom od bijele čokolade. Sjedili smo na nekim stupićima u Maksu, i osjećala sam da je malo takvih trenutaka u životu –  trenutaka kad sve sjedne na mjesto i od same siline doživljaja percepcija ti se nekako proširi. Sve postane smisleno i bitno, znakovito i povezano.

Dugačak uvod, znam. 

Nakon zoološkog krenuli smo do Perine prabake. Baka Jelka je u 98. godini života i živi sama. Obožava djecu. Premda već teško govori, Pero voli tamo ići. Osjeća da je kod bake Horvat drukčije nego bilo gdje drugdje.

Stižemo u maleni stan na četvrtom katu. Baka Horvat se smije. Pero uzvraća najvećim osmijehom, gotovo da se kesi ponosno pokazujući bijele zube. Vidim kako je narastao od samog tog iskustva, doslovce vidim kako nije isti kao što je bio jutros. 

Luduje po stanu, ne može biti na miru. Onda se penje na kauč i dubi na glavi. Gore-dolje petsto puta. Mene pucaju flešbekovi. Vidim sebe u istom tom položaju na sličnom starom kauču kod moje bake. Vječno sam dubila na glavi. Kao rijetko kad u životu osjećam da nešto radim kako treba. U jednoj slici vidim krug života kao sasvim smislen ciklus i potpuno sam mirna i zadovoljna. Pero silazi s kauča i odlazi do bakinog frižidera. Otvara ga, dolazi s kutijom marga. Želi jesti kruh i margarin.

Toliko sam riječi u životu izgovorila o superiornosti maslaca nad margarinom. Ne znam je li Pero ikada prije okusio margo, u našoj ga kući nema. To su te srednjeklasne filozofije koje od svega rade nauku… Sve je postalo tako rafinirano i tako pametno. I tako važno. Svaki izbor je poruka, marketinška poruka. I mi doslovce odabirom brendova i odabirom namirnica nastojimo reći nešto o sebi, nastojimo komunicirati, kapitalističkim znakovnim jezikom. Kakav užas i tlaka.

I onda vidim Peru kako hoda s tim margarinom, jede šnitu kruha i biljne masnoće. A u mojim očima u taj se trenutak slijeva sva ljepota ovog svijeta, sve što je ikad moglo biti dobro i kako treba.

Dijete je došlo k baki. Ogladnjelo je. Otvorio je frižider i uzeo što ima. Ne treba mu ništa drugo. 

Druge dvije bake, ove koje nemaju 98, već su podlegle trendovima vremena. One u frižideru za unuka uvijek imaju sladoled, čokoladicu, uvijek ima bombona, i često ima nekog soka. Usto, peku i kolače kad znaju da će doći, pa onda dijete ne zna gdje bi prije od silnog izbora.

Čistoća ovog trenutka, u kojem nije bilo cedevite, kikija ni kinderjaja, trenutak sasvim očišćen od svega suvišnog, samo baza, samo život kod bake, spucao me svom snagom. Bila sam tako sretna da je to doživio, i da je baka Horvat to doživjela, i da smo mi stari roditelji to doživjeli. Isto ono što je nama bilo tako normalno kad smo bili djeca, a što je danas postalo tako rijetko. Jedeš što ima.

Deset dana kasnije mirno je otišla baka Horvat, i mene je nastavio pratiti taj osjećaj da je sve kako treba. Premda je rodila kasno kao i ja, njezin je praunuk stigao dubiti na glavi na tom kauču, zabavljati se u stanu bez ijedne igračke, i stigao je pojesti ono što je tamo našao u frižideru, bez riječi zanovijetanja…

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Blog

Vezani članci