Vježbanje svakodnevnog

Ovim tekstom postavljam sama sebi izazov – malu petnaestominutnu vježbu. Mogu li se u neredu frilensanja izboriti za svoje vrijeme? I jesam li u stanju ono što mi treba činiti predano baš svaki dan?

Foto: Željka Klemenčić

Jedna od najtežih lekcija za naučiti za mene je važnost svakodnevnog. Majčinstvo i frilensanje stopili su se u vrijeme koje je teško definirati, i koje je moj život. Takav vas život nauči da svoj identitet ne možete zasnivati na profesiji. Ja povremeno radim na velikim projektima. Oni me katkad obuzimaju toliko da nemam vremena ni za što drugo, jer sam, recimo, cijeli dan u studiju, do ponoći. Takvih dana, na svu sreću, nema jako puno. Onda dođu dani bez radnog vremena – kad imam puno “slobodnog vremena” u kojem paralelno kuham, raznosim pošiljke naših knjiga, odgovaram na mejlove, budem s djetetom, i hendlam sve dnevne obaveze. 

Ako nemam zadano radno vrijeme osjećam pojačani pritisak da djetetu dam apsolutni maksimum – da dobro jede, svježe skuhano, da bude u prirodi, da doživi nešto novo, ali i da uči tiho i mirno živjeti, bez stalnih podražaja izvana. Uživam u takvom vremenu s njim i živim tako već godinama. 

Ali. Prvo što izgubite u takvom načinu života je vrijeme za sebe. Prije nego što sam rodila dijete, i dok sam još imala stalni posao, godinama sam redovito išla na jogu u 17,15h, trčala sam i svaki dan puno vremena provodila sama sa sobom u tišini. To mi je bilo važno. Bila sam u odličnoj tjelesnoj formi. Nisam znala ni ime svog liječnika opće prakse jer kod doktora nisam bila 20 godina. Niti sam opsjednuta fitnesom niti zdravljem, dapače, lako bi bilo reći da sam veliku većinu života provela živeći vrlo nezdravo. Ali nekako sa sazrijevanjem sam shvatila da je meni jako važno osjećati se dobro. Ne ok, osrednje, mlitavo nemam-kroničnih-bolesti dobro. Nego baš baš dobro. To nekako očekujem od sebe kao neku nultu točku i iz toga raste sve drugo. Zbog toga mi je potpuni gubitak vremena za sebe dosta teško pao – sustav kojim sam se godinama balansirala, centrirala i dovodila u optimum odjednom se urušio. Dala sam sve svoje vrijeme drugom biću. Mislim da je to normalno, prirodno, i da tako treba biti. Prve godine brzo prođu, a propušteno vrijeme je nenadoknadivo. 

Sada, kad se moj sin bliži četvrtom rođendanu, ja sam opet u potrazi za svojim vremenom. Trčim vrlo sporadično i kampanjski. To mi paše da se proluftam, razbistrim misli i uznojim se. Energija se podigne čim se malo promućkaš. Ali nisam ozbiljna trkačica, ni slučajno. 

Tjeram se hodati. To mi je u životu išlo najteže. Činilo mi se da je hodanje nedovoljno da se nazove tjelovježbom, da nije dovoljno potpuno, ni dovoljno naporno ni dovoljno ekstremno za moj mentalitet. Bilo mi je dosadno hodati po prirodi ako nemam cilj – ne berem smrčke ili skupljam kestene. Onda sam odjednom shvatila da mi upravo to treba. Besciljno hodanje. Da bježim od onoga što mi najviše fali i što mi je najkorisnije. Da sam nestrpljiva, a hodati se ne može 5 ni 15 minuta. Za hodanje treba vremena, unutarnjeg mira i posvećenosti. Ni danas (ozbiljno) ne hodam svaki dan. Ali napravila sam veliki pomak. Recimo, u naletu inspiracije cijelu sam božićnu kupovinu obavila pješice, na potezu od Vrapča preko Perjavice i Gajnica na naše bizečko brdo. Oko 15 kilometara hodanja, a nisam ušla ni u jedan jedini šoping centar. Kada sam tog popodneva sjela uz vatru piti čaj – imala sam osjećaj da se prisjećam neke davno zaboravljene tajne vještine. Aha, tako se živi…

Ali sve je to sporadično. A ja osjećam da trebam sigurni ritam svakodnevice. Onda sam si rekla – ok, razgibavat ću se svako jutro. Kao one bakice po kineskim parkovima. Nikakva ambiciozna ashtanga joga praksa, za to još nisam spremna. Samo malo da se razbudim i osjetim tijelo… Deset minuta svaki dan. Deset minuta bilo čega, svaki dan. Za mene je to najteže. 

I dok sam razmišljala o svojim novoosviještenim potrebama shvatila sam da negiram onu najvažniju. Ja nemam vremena za pisanje. A želim pisati. Moram pisati.

Onda sam odlučila i to pretvoriti u malenu neambicioznu vježbu. Za početak – pisat ću ove petnaestominutne crtice. Objavljivati ih najčešće što mogu. S jednom fotkom iz mobitela ako treba. U pet ujutro ako treba. Samo jedan receptić, ako treba. Ali dati si gušt tog ritma svakodnevice, tog – ovo sam ja, ovo mi je važno. Pa ćemo vidjeti gdje će me to dovesti. 

Postala sam svjesna koliko je to bitno kad sam shvatila koliko pogubno društvene mreže utječu na našu produktivnost. Kada objaviš fotografiju na Instagramu, prizor iz svog života, osjećaš se kao da si rekao nešto o sebi. Kao da si dao dio svoje intime, i kao da si dobio potvrdu, bio viđen. Osjećaš se kao da te je netko čuo, da je ostvaren kontakt. A to je je stvarno opasna varka, to komuniciranje s virtualnim bezdanom. Ona stvara ovisnost o lakom i stalno dostupnom, i zaista otupljuje našu potrebu za posvećenijim stvaranjem, čak i za otkrivanjem ranjivosti, jer se malim, beznačajnim i besmislenim zadovoljenjem te potrebe za bliskošću (kroz društvene mreže) stvara privid ispunjenog kreativnog života.

Ja se želim vratiti u tišinu. Želim gledati u prazan ekran i pisati ono što mora biti izrečeno. Bez ikakve svijesti o čitatelju. Ne želim se nikome sviđati. Želim si dati vremena da budem bliže sebi. Svoja.

ps. Već jedno 2 tjedna moj muž je na autoimunom paleo protokolu (AIPP) što je vrsta vrlo restriktivnog prehrambenog režima koji ima funkciju zacijeljivanja crijeva kao baze saniranja svih autoimunih bolesti. Iz solidarnosti, da bismo mogli jesti zajedno, i ja sam iz prehrane izbacila sve žitarice, šećer, sve rafinirane proizvode, rafinirana ulja, biljke noćnih sjena i kikiriki (jer sam o njemu ovisna). Za razliku od njega – jedem jaja, malo mliječnog, malo orašastih plodova i sjemenke. S grahoricama sam još neodlučna, to je za mene velika tema, i o tome će još biti riječi. 

Ukratko? Osjećam se preporođeno, a nisam se ni prije baš loše hranila. Napominjem ovo jer će se moje svakodnevne crtice vjerojatno dosta vrtjeti oko tih dojmova i pripreme AIPP hrane. 

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Blog

Vezani članci