SWOT analiza AIP i paleo suživota

Foto: Željka Klemenčić

Prošla su otprilike 3 tjedna od kada sam, iz solidarnosti sa Zecom, prestala jesti žitarice i pseudožitarice, šećer, svu rafiniranu hranu, kikiriki i biljke noćnih sjena. Noćne sjene su poetično ime za biljke iz porodice Solanaceae koja obuhvaća rajčice, paprike, krumpir i patlidžan (i duhan i daturu, recimo, ali to ni inače ne konzumiram ;). Kao dio osobne revizije imam potrebu na papir staviti neke bilješke o tome kako se osjećam. Nešto kao mala prehrambena SWOT analiza.

Unutar AIP-a (autoimuni paleo protokol) koji zbog svog zdravlja provodi moj muž, ne konzumira se ni jaja, mliječno, sjemenke, orašaste plodove ni grahorice. Dakle, radi se o vrlo restriktivnom prehrambenom sistemu koji ima za cilja zacijeliti oštećenu stijenku crijeva što dovodi do poboljšanja stanja kod mnogih autoimunih bolesti. Važna napomena: ako imate autoimunu bolest i zanima vas AIP, detaljnije se uputite u tematiku. Na hrvatskom sada već postoji mnogo vrlo iscrpnih izvora o tome. Knjiga Autoimuni Nutrivor, gigantsko, informacijama i receptima krcato izdanje, čini mi se kao dobar početak. Moje znanje o AIP-u je ograničeno, ono što usput pokupim od Zeca, pa se neću detaljnije baviti pravilima jer ima puno onih koji o tome znaju više od mene.

Kako ja nemam kroničnih bolesti koje bih nastojala sanirati, ja sam se odlučila na umjereniju varijantu slične prehrane. U grubim crtama, to je ono što danas pokriva trendovski termin paleo, koji nije ni približno tako precizan kao AIP. Odlučila sam, barem zasad, zadržati u prehrani jaja iz nekoliko razloga. Imamo izvor savršenih jaja od slobodnih kokoši naših susjeda. Dva meko kuhana jaja za mene su savršen doručak, nakon kojega se osjećam odlično – sito, stabilno, a ne natrpano ili teško. I treće, nimalo manje važno. Jaje je za mene najbolji par svemu zelenom – divljem zelenju, ćimulicama, brokuli i avokadu, a unutar ovakve prehrane ključno je jesti više zelenog, pa mi jaje to čini lakšim. Zelenjava i jaje zaokružen s obrok, bez jaja je to teže.

Oko mliječnog sam bila neodlučna. Prvih dana imala sam potrebu pojesti malo sira tu i tamo i popiti pokoju šalicu kefira. Nakon prvih desetak dana ta je potreba nestala pa sam prestala. Sirovo mlijeko sada kozumiram u minimalnoj količini u kavi kojom se počastim svakih nekoliko dana. (Kako je ne šećerim, gorka kava bez imalo mlijeka malo mi teško pada na želudac. Jedina kod koje to nije slučaj je filterica – najbolje Chemex. To već spada među poslastice, ali otišla sam u digresiju.)

Nisam (zasad) donijela odluku da prestanem jesti grahorice jer su one inače jedan od kamena temeljaca moje prehrane. U varivima od grahorica zbilja uživam, i uvijek se od njih dobro osjećam pa mi intuicija govori da nema potrebe da ih izbjegavam. S druge strane, kad sam se već upustila u ovaj eksperiment, imam potrebu iskušati i period bez grahorica, čisto da vidim kako ću se osjećati. U ova tri tjedna samo sam jednom jela grašak. Jednostavno se spontano desilo da nisam kuhala grahorice jer nastojim kuhati hranu koju svi možemo jesti, da ne pripremamo tri različita ručka. Na moje iznenađenje, taj dan kad sam jela varivo od graška s korabom i batatom koje sam skuhala sinu, osjećala sam se mnogo teže i punije nego inače. Tako da se mislim dalje pozabaviti ovom tematikom.

U nastavku, evo prvih doživljaja i rezultata. 

– u dvoje je neusporedivo lakše hraniti se na ovaj način. Ovo je treći put da Zec provodi AIP i prvi put da i ja u tome na neki način sudjelujem. Razlika je ogromna. Veliki je stres za obitelj ako su ljudi u jako različitom štimungu – ovako nam je oboma puno lakše. Međusobno se podržavamo, bolje razumijemo, dijelimo obroke, a bome podijelimo i posao. Najzahtjevniji dio AIP-a je nabavka – treba redovito kupovati meso i kosti životinja s ispaše, treba kuhati juhe i temeljce, nabavljati divlju ribu i puno raznolikog povrća. Za jednog čovjeka koji radi to je puno posla. Puno znači ako se nekad vratiš navečer s posla na gotov obrok, ako netko preuzme brigu o povrću dok se ti baviš mesom ili kostima.

– prvih desetak dana osjećala sam pad energije (nisam pila kavu) i dosta izražene promjene raspoloženja. Nakon što se to stabiliziralo počela sam se osjećati baš odlično. Trbuh mi se ispuhao, lice splasnulo. Baš naočigled. Bolje sam spavala (o ovome ću još detaljnije pisati, to je za mene velika tema). Osjećala sam vrlo malo cravinga (žudnja za određenom vrstom hrane, obično šećerom ili junkom.) Za slatkim nisam žudjela uopće (nisam sladokusac ni inače), ali povremeno jesam za slanim i masnim junkom (čitaj: ovisnost o kikirikiju). Ali zaista iznenađujuće malo. Mislim da to ima veze s tim što se i inače relativno dobro hranim i jedem junk rijetko (osim kikirikija, jel). Jedan jedini dan, kad smo baš jeli moždinu iz kosti na tortiljama od cassava brašna, nakon obroka mi je baš nedostajala čaša crnog vina. I to je otprilike to.

– Jeli smo puno dobre i raznovrsne hrane, Zec se zbilja jako posveti kuhanju kad je ograničen pravilima AIP-a, pa se nisam osjećala nimalo zakinuto. Dapače, osjećala sam se kao da jedem bolje i kvalitetnije. Nakon otprilike 2 tjedna, doduše, počela sam se osjećati kao da stagniram, kao da bih još nešto trebala promijeniti, pa sam prestala uzimati mliječno, kolagen i magnezij (jedini suplimenti koje inače pijem, prestala sam zbog sladila). Kavu sam si odlučila ostaviti da se počastim tu i tamo.

– Brzo sam počela osjećati smanjeni apetit i baš stabilnu razinu energije bez gladi i žudnje. Inače dan započinjem obilnim doručkom, sad mi je to odjednom postalo suvišno. Ujutro pijem čaj (obično crni ili puer). Nakon toga mi paše zeleni sok (bez banane). Ili samo temeljac s kurkumom. Ovo je za mene jako velika promjena.

– Osjećam se kao da sam u odličnom kontaktu sa svojim tijelom. Dobro bilježim svoje potrebe. Nešto kao vraćanje na tvorničke postavke. Jako dobro osjećam što bih trebala jesti i piti, a što je suvišno, navika ili kompenzacija. Recimo, prvih tjedana jako mi je bilo važno jesti puno kiselog kupusa – baš me zvalo na fermentiranu hranu. Nevjerojatno snažno i ugodno doživljavala sam okus sirovog luka, ili gorkih zimskih salata. U toj fazi potrebe za fermentiranim odlučila sam da nam nedostaje kombucha, da imamo i neki pjenušavi napitak za poslije obroka. Zec je nabavio zrca vodenog kefira (tibicos) i SKOBY (simbiotska kultura bakterija i kvasca) za kombuchu, i to se pokazalo kao pun pogodak.

– Inače jedem baš puno voća. To je skupina namirnica koju mi je neprirodno ograničavati (što mi se činilo problematično za mene i kod LCHF i kod keta). Inače, ne mogu i ne želim provoditi prehranu u kojoj se išta mora vagati ili računati – koliko grama proteina ili koliko grama šećera, to mi je baš antipatično. Za mene prehrana mora biti koliko-toliko intuitivna. Moram osjećati slobodu, osjećati da vjerujem svome tijelu. Na ovakvoj prehrani smanjeni unos voća uopće mi nije smetao. Paše mi ponekad između obroka pojesti jabuku ili naranču. To stavljam (uz povrće) i u zeleni sok koji pijem svaki drugi ili treći dan. Nakon obroka, ako se želim zasladiti, pojedem koju datulju. I to mi je sasvim dovoljno. Svjesna sam da bi bilo drugačije i bilo teže da je ljeto, kada je ponuda voća bolja. Tada voća jedem u ogromnim količinama.

– Važno je ne izgubiti užitak hrane. A oko toga se čovjek treba potruditi. Na primjer, tortilje od cassava brašna koje je, po prepuruci kolege koji je u još restriktivnijem režimu, napravio Zec – to je bilo baš veselje kad ih je spekao. Samo cassava brašno, voda i malo maslinovog ulja. Dobiješ meko gumasto tijesto vrlo zanimljive teksture. Razvaljaš tanko i pečeš na suhoj tavi – genijalan flatbread. Najbolji, a najjednostavniji od svih ovakvih zamjenskih kruščića i lepinjica koje sam probala, a kojima inače nisam osobito naklonjena.

– Slatki međuobrok, nešto kao poslastica? Ploške jabuke s tahinijem. Ideju mi je dao moj brat koji s jabukom jede kikiriki maslac. Kako se ja skidam s kikirikija, odlučila sam probati s tahinijem. Nađite baš slasnu jabuku – ja volim sorte fuji, breaburn, bobovec ili pink lady. I dobar tahini, bez šećera, dakako.

– Što smo još fino jeli ovog mjeseca? Juhu od poriluka i čičoke. Goveđe srce na umak. Hladetinu bez paprike. File bakalara pržen u brašnu cassave s pečenim koromačem. Salatu od muzgavca, s koromačem i bez. Jedne večeri falila mi je slana grickalica, pa sam se bacila na testiranje čipsa od celera. Pržen u masti ili pečen u pećnici poškropljen maslinovim uljem? Bilo mi se teško odlučiti što je bolje.