Zadaćnica o eksel tablici

Priča o svemu što mi, današnje žene, moramo: imati uzbudljivu karijeru i savršeno dijete, koje jede skuhano i zdravo, dok mi izgledamo neumorno i senzacionalno

Foto: Željka Klemenčić

Žene toliko puno očekuju od sebe danas. Dijete mi se budi u šest, vani je još mrak. Dobra stvar toga što je ranoranilac? Svaki dan doručkuje kod kuće prije vrtića. Danas sam bila zadovoljna jer je željenu paštetu mazao na kruh koji sam jučer spekla, pa me nije previše grizla savjest što doručkuje (moj dječji omiljeni doručak) “kruha paštete”. Prije nego što je izašao iz kuće u kišni utorak u svojim maskirnim šljapkalicama, pocuclao je još i kapsulu ribljeg ulja i pojeo probiotsku čokoladicu. To uvijek konzumira u kombinaciji, to mu dođe kao neki slatkiš. 

Prije doručka na svom waterproof bluetooth zvučniku slušao je Čajkovskog (s obzirom na to da jako rano traži da upalimo muziku, ujutro puštamo samo klasiku) – tražio je Orašara. Najčešće traži Vivaldija – omiljeno godišnje doba mu je Zima. 

Nakon doručka pita: jel može sad rokanje? Ima tri i pol godine. Kažem, može tri pjesme, taman dok se ja spremim, onda krećemo u vrtić. Traži Kawasaki 3p live. Čaga dok to sluša. Vani pada kiša. Danas smo sami, muž je na putu. Razmišljam što ću skuhati za ručak. Razmišljam zašto mi nije stigao ugovor na potpis. Razmišljam o računu koji sam zaboravila platiti jučer. Razmišljam hoće li mu preteško pasti vrtić danas. U vrtiću čitam dnevni meni. On kaže da ne voli paradajz juhu. Voliš paradajz juhu, sine. Ne voliš svježi paradajz, crvenu juhu sa slovima obožavaš. Nije baš uvjeren. 

Prošli puta je tetama rekao da on neće jesti taj njihov paradajz jer da on doma ima fini slatki koji je sam posadio.

U glavi kombiniram: za ručak imaju pohanu piletinu, za užinu opet pecivo. Dakle, najbolje da skuham varivo. Grašak s batatom, recimo. Uvijek nastojim gledati široku sliku, onim što mu ja kuham popraviti sliku onoga što pojede u vrtiću. 

Prekjučer je u nabavci pitao može li dobiti Kinder jaje. Bio je vrlo skuliran i nije navaljivao pa sam rekla da može, ali da će ga pojesti tek sutra jer je danas već pojeo bakinu kremšnitu. Okej, može, dogovorili smo. Jučer je zaboravio na Kinderjaje, a ja sam prešutjela. Nisam sigurna je li to bilo okej. Je li u redu zbog ograničavanja količine šećera i ideala prehrane ne ispuniti obećanje. Ne znam. Dodajem na popis tema o kojima trebam razmisliti.

Ostao je u vrtiću hrabro, utrčao veselo sam. Samo roditelj koji ima ptsp od prilagodbe na vrtić zna kakva je to pobjeda. Dođe mi da zaplešem mali ples, ali se pribojavam da ću se ureći i da će sutra opet biti teško. Moram ići kući raditi. Ja se samozapošljavam, pa sama sebi govorim što moram, a što ne moram. Prije posla još nabavka za ručak. Na placu sjedam popiti kavu. Osjećam se kao da varam vlastito dijete. Trebala bih raditi, a ne piti kavu na placu. U glavi računam koje je voće jeo jučer i prekjučer. Jede previše banana. Kupujem crno grožđe, prošli put smo ga nazvali gusarski bomboni. To mu se svidjelo, jeo je bombone na svom zamišljenom gusarskom jedrenjaku.

Brinem se da su u vrtiću premalo vani, ako pada kiša možda uopće neće ni izaći van iz sobe od 20 kvadrata. On je dvije i pol godine, sve do vrtića, 365 dana u godini bio vani – u šumi, po livadama, po kiši i po vijavici. Tako da količinu vremena provedenog u fizičkoj aktivnosti i na svježem zraku također imam kao obaveznu rubriku u ekselu moje anksiozne materinske glave. 

Nakon vrtića prvo nadoknađujemo propušteno. Ali sad se pojavio i novi parametar za jednadžbu – je li ili nije spavao u vrtiću. Ako nije, što najčešće nije, jer mrzi spavati, onda ne možemo ići u neke predaleke avanture da ne bi u povratku zaspao u autu u sasvim krivom trenutku. Onda se držimo kvartovskih parkića, šuma i livada. Skupljamo kestene. Žirove. Priča o pjesmici o jeseni koju su slušali u vrtiću, o kukuruzu i bundevi koji plešu čačača. To mi se sviđa, zadovoljna sam. Onda kaže da on i njegov najbolji prijatelj u vrtiću imaju neprijatelja kojeg će idući put spljoštiti ko Panta pitu. Hm, malo sam manje zadovoljna. Pričam bajke o nenasilju, o tome kako im je dječak sigurno srušio toranj od kockica jer ne zna kako da im se približi, jer se samo želi s njima družiti… I otkud mu uopće taj izraz – spljoštiti ko Panta pitu?

Paralelno razmišljam o klincu od 22 koji se jučer ubio nakon što je iz kalašnjikova pokušao ubiti policajca. 22 godine. Dijete koji piše ljucki, a hoda okolo s kalašnjikovom tate branitelja. Toliko tuge i zanemarivanja u tom “ljucki”. Grlim svoje zlatokoso dijete jako svjesno, istodobno osjećajući miris i mekoću, zahvalnost. To je jedini smisao meditacije u praktičnom životu. Svjesno osjetiti trenutak života simultano svim osjetilima, prožeto zahvalnošću.

Učim sina da se precizno izražava. Da točno govori, ali i da artikulira svoje osjećaje. Jučer je rekao da ga je ponekad strah teta jer ne razumije pravila u vrtiću. To mi se činilo dosta precizno i zrelo za dijete od tri i pol godine. S dvije i pol, u jeku teške adaptacije na vrtić, na pitanje zar ga teta nije utješila kad je plakao, moj sin je rekao: “Teta me pokušala utješiti. Ali nisam bio utješen.” To je isto bilo dosta precizno. Otad je nisamutjeshen jedan od mojih omiljenih pasvorda koje redovito zaboravljam. I da me ne biste krivo shvatili – ima najdivnije tete na svijetu, i skidam im kapu kao malokome u ovoj zemlji.

To što se samozapošljavam, pa radim na različitim projektima i nemam radnog vremena, u kombinaciji s podrškom od muža, omogućilo mi je da veliku većinu vremena u ove tri i pol godine posvetim djetetu. Tako sam željela, mislila sam da je to vrijeme važno i nenadoknadivo. Sad sam već jako u krizi identiteta. Nedostaje mi moje vrijeme izvan ovog majčinskog. Željela bih više raditi, više pisati, više sjediti u tišini. Više trčati i hodati. Ponekad biti sama s mužem.

Ali. I dalje se ne osjećam dobro kad ostavim dijete u vrtiću pa odem kući kuhati, čistiti i pisati paralelno. Bilo bi mi lakše da sam doktorica koja mora biti u viziti u 8,15. Da, bilo bi mi lakše, pomislim. Osim što bi meni bilo teže. Odnosno, bilo bi mi lakše psihološki da imam stalni posao, možda bih se osjećala manje krivom. Ali, bilo bi mi teže fizički. Jer ja loše podnosim nefleksibilnost života.

Ne bulazni. Frilensanje je privilegija. Dijete je dobilo toliko više mene u ovih par godina nego da sam se morala vratiti na posao kad mu je bilo 12 mjeseci.

Ali sloboda je opasna stvar. Jer mi mame bez stalnog radnog vremena i bez čvrstog profesionalnog identiteta osjećamo najjači pritisak one eksel tablice. Da nam djeca jedu skuhano, dobro i zdravo. Da se penju po drveću i uzgajaju mikrobiom na svježem zraku. Da ne vise na ekranima. Da se znaju sami zabaviti. Da znaju kako se govori, piše i osjeća ljucki. Nemam radno vrijeme, znači morala bih imati vremena za sve ovo drugo.

Postoje mame koje u tom ambicioznom pobjedničkom gnjevu udaranja kvačica u ekselu misle da, između majčinstva i profesionalnog uspjeha, moraju još i izgledati senzacionalno, biti odjevene skupo i po modi, biti vazda nafrizirane i namontirane, jer one mogu sve. Ali ja tu povlačim crtu.

To što žene mogu sve, a mogu, ne znači da žene moraju sve. A najmanje od svega moraju tolike količine vremena, energije i novca trošiti na održavanje fasada. 

Ja mrzim imati frizuru. Frizura me tjera da se osjećam kao da glumim ulogu, a ne živim vlastiti život. Mrzim dvaput godišnje sjediti na pramenovima kod frizera, i žao mi je svake minute potrošene na friziranje koje od mene zahtijeva televizijski posao. 

Ja, s četrdeset, od sebe očekujem nešto drugo. Možda još puno teže. Očekujem od sebe da se osjećam dobro bez frizure, bez šminke i u najudobnijim mogućim cipelama. Ako nešto trebam zahvaliti zrelosti i majčinstvu, to je onda da apsolutno više nisam u stanju praviti kompromise na račun udobnosti svojih cipela, a bogami i sve ostale odjeće.

Kako baš nisam blaga po prirodi, i gonim sebe ko vrag grešnu dušu, ja zaista očekujem od sebe da se osjećam ne dobro već sjajno bez ikakve te protetike. 

Na neki način, možda je i lakše ovima koje misle da moraju imati super štikle i valove da budu super. Ja mislim da moram biti super bez ičega od toga. A to zbilja nije lako. Ne znam u čemu je moj problem.

Moja mama je radila težak, odgovoran i nimalo fleksibilan posao, sama brinula o dvoje djece (muški se u to doba nisu zamarali odgojem, oni su samo očekivali da djeca budu odgojena i da ih poštuju) i uvijek smo jeli skuhano. Morala sam roditi dijete i napuniti 40 da zaista shvatim koliko ekstremno teško je to moralo biti. Usput, mama mi ozbiljno zamjera što vječno hodam s kosom neuredno svezanom u rep, “a imam tako dobru kosu”. Moja mama se cijeli život frizira sama, ali nikad nije izašla iz kuće u noćnu smjenu nepofenirana.

Što zapravo pokušavam reći? Mislim da je to nešto o mojoj verziji primijenjenog feminizma, self helpa i zadaćnice na slobodnu temu. 

Imam snažnu majku, koja je ravnopravno radila, zarađivala i neravnopravno brinula o kući i djeci. Na svim slikama iz djetinjstva imam frizuru kao dečko, istu kao moj sin danas. Želim reći, nisam odgajana za rodni stereotip princeze, a učenje po modelu također je bilo više u combat stilu. Išla sam na fakultet na koji sam htjela, živim s muškarcem kojeg sam sama odabrala. Mislim da je to nešto što možemo svesti pod nazivnik “dovoljno slobode”. Dovoljno slobode da se osjećam kao da sam si za sve sama odgovorna i sama kriva. 

Jesam li u životu iskusila seksizam? Jesam, redovito to doživljavam. Ali jesam li suštinski ranjena zbog toga? Nisam. Sama sebi zadajem pravila prema kojima želim živjeti. Hoću reći – naš glavni problem, naš glavni neprijatelj je personalna eksel tablica – vlastita očekivanja od sebe same. Istina, i u našem društvu nažalost, postoje žene i djevojčice, prema kojima je život duboko nepravedan. Upravo zbog toga mislim da je dužnost nas koje jesmo primile i iskusile dovoljno slobode da se ne samoubijamo vlastitim kretenskim očekivanjima.

Imam pravo imati pet kila previše s četrdeset. Izgledam skroz okej s pet kila previše. Nakon što skuham grašak, završim ovaj tekst, riješim mejlove, i zaradim dnevnicu prodavajući kuharicu koju sam sama izdala (i skuhala i napisala na produljenom porodiljnom), mislim da ću otići trčati. Ako mi se bude činilo da mi je previše dva kruga, otrčat ću samo jedan. Jer ništa ne moram, ništa ne pokušavam postići. 

Želim se samo istuširati, oprati kosu i potpuno čista, potpuno ogoljena pogledati u ogledalo. Osjećajući – ovo je okej. Ovo je dovoljno dobro. Ovo je dovoljno slobode. Ovo su moja pravila, kišnim utorkom.

Mislim da sutra neću dati dijete u vrtić. Imaju neku zamjensku tetu i to nas stresira. Ako ne moramo, zašto bismo. Prepolovit ćemo radni tjedan na dva dijela. Izrađivati ježeve od kestenja i čačkalica. Čitati i pojesti ono zaostalo Kinderjaje. Maziti se i razgovarati ljudski. Jer je meni to feminizam. Zajebati moranje. Dati si vremena koliko god treba da odgajam senzibilno muško dijete u zemlji kalašnjikova. I da usput i sama precizno artikuliram svoje osjećaje, u najudobnijim mogućim cipelama.

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin