Sjetan Božić

Mjesec prije Božića mi bismo proveli nanašajući božićne rekvizite, lampice i purice, teglice s keksima i mašnice, zasipali smo se štaubom i šljokicama, vukljali skupe šampanjce s posudbe na slikanje, pa onda i natrag… Dakako, svake godine trebalo je bolje i više, još svjetlucavije, još glamuroznije, još slasnije otfejkati taj Božić iz snova.

Onda bi, nakon što bismo pustili broj u tiskaru, slijedio moj psihofizički slom, totalna kriza smisla i obavezna viroza kao božićna zvijezda posvemašnje iscrpljenosti. Svoj bih “pravi” Božić doma onda provela skršena i poludepresivna, uvijek se iznova pitajući čemu sve to.

Onda sam napustila stalni posao, pokrenula Mrvicu, proglasila zonu mojih pravila i mislila da sam riješila taj problem. Ali nije išlo tako glatko. 

Jer opet sam se prije Božića našla s upitnikom iznad glave – mogu li sasvim odignorirati božićni broj? Naprosto, ne reći više ni riječi o bakalaru, purici, bakinoj orehnjači, ne snimiti više ni jednu jedinu fotografiju neodoljivo zapakiranih božićnih keksića? Stalno sam koketirala s tom idejom, stalno željela pobjeći od tog gurmanskog, hedonističkog, zadanog, isforsiranog, prenapuhanog i dozlaboga dosadnog svjetovnog božića.

Ali ni to nije bilo rješenje. To mi se opet činilo kao denial – samo negacija problema. 

Pa bih se uvijek iznova pitala: može li se na tu temu napraviti više išta smisleno? Pošteno, ljudski i toplo? I smijemo li se, uopće, prema tom cijelom oksimoronskom božićnom pretjerivanju, odnositi kritički, ili barem s humorom, premda kao gastro-izdanje po definiciji u svemu tome nužno sudjelujemo? 

Sad kad vrtim film unazad, vidim koliko me zaokupljala ta problematika. U Dobroj hrani  Nedjeljnog Jutranjeg, magazinu koji sam tada uređivala, s fotografom i prijateljem Mariom Kučerom napravila sam božićni editorial u kojem se osim svinjske glave i ušećerenih jabuka pojavljivala i jedna pink torta aranžirana čoporom malih plastičnih svinja. Objavljeno je to prije jedno sedam godina. Nitko nije previše ozbiljno shvatio moju malu intimnu diverziju. Bilo je na stranicama okolo uvijek dovoljno štauba i mašnica da se i takva ludost onda mogla progutati.

Ove godine na moju me anksioznost u doba Božića podsjetio Vanja Blumenšajn i Señor. Njihov projekt Sjetan Božić meni je pravi primjer iste te potrage za smislom. 

“Ni ovog Božića nismo htjeli podržati (korporativnu) božićnu groznicu ili spemati kolege nestašnim sobovima. U suradnji s udrugom Kolajna ljubavi kreirali smo i ručno sitotiskom otisnuli zbirku grafika i pjesama Sjetan Božić kako bi te potakli da ovih blagdana svoju sreću podijeliš s onima koji imaju manje razloga za nju – sa starima, usamljenima i marginaliziranima.”

Kao i sve drugo što potpisuje Señor, čestitke izgledaju sjajno. Meni su sjajne iz još jednog razloga.

Naći mjeru, obilježiti trenutak, uložiti trud, dati sebe, svoj potpis, svoj ukus, svoj glas – pa onda to pokloniti nekome drugom – danas mi se čini mi da je to to. Da je to jedini normalan način da se kao medij (ili kao agencija) baviš ovom neizbježnom temom. 

Osim toga, zbilja treba imati hrabrosti u jednom projektu kombinirati dvije tako nepopularne (a meni tako drage) teme – poeziju i starost. 

A htjeli-ne htjeli, starost, i bolest, i sve što ona sa sobom nosi, prišuljaju se našim ušećerenim božićnim scenarijima, i promijene ih zauvijek.