Moj ratni heroj

Tko je čovjek koji je obilježio moju ’91.? Ovo je priča o jednom od rijetkih trenutaka iz ratnih godina koji ću pamtiti dok sam živa. O patetici i dobroti potpunih stranca.

Foto: Željka Klemenčić

Pričala sam neki dan mami kako pamtim trenutak za vrijeme rata, kad smo kao izbjeglice došli u Zagreb, kada mi je u novoj školi bilo toliko teško i toliko grozno da sam se iz dubine svoje dvanaestogodišnje duše poželjela razboljeti da ne moram ići u školu. 

I idućeg jutra sam se, na svoje čuđenje, probudila mrtva bolesna, s temperaturom 40. Psihosomatika na djelu. Imala sam čak i svjedoke svoje autosugestije, kojima sam to rekla dan ranije, potpuno zdrava.

Prepričavanje tog događaja u meni je oživjelo jednu povezanu, ali drugu priču. To mi se čini važno jer ratne godine inače pamtim vrlo slabo, samo par bljeskova. Sve je to u debelu maglu postisnuta trauma.

Došli smo u Dubravu, kod nekih vrlo dalekih rođaka, koje nikada prije nismo vidjeli. Mama i tata odmah su se vratili u Vinkovce pod granatama, koji dan nakon što je pao Vukovar. Moj brat je u Dubravi krenuo u prvi razred (sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci), a ja u šesti. To znači da sam živjela u kući nepoznatih ljudi, učila brata čitati i pisati, odvojena od roditelja za koje sam znala da su u životnoj opasnosti, nakon što sam mjesece provela po podrumima i seoskim kućama oko Vinkovaca, bojeći se za vlastiti i bratov život.

U toj istoj podrumskoj odjeći došla sam u svoj novi razred u Dubravu. Ne sjećam se imena škole, ne sjećam se imena razrednika, lica djeteta koje je sa mnom sjedilo u klupi, ničega. Sjećam se da sam nosila najružniju torbu na svijetu. Nitko nije pokazivao da razumije što proživljavam. Mislim da zaista nisu imali pojma. Ni djeca ni nastavnici.

I bez ratne traume bila bih na krhkim nogama. Pucali su me hormoni, nesigurnost prvog puberteta su osjećali i ovi koji su spavali u svojim krevetima, blizu svojih roditelja. U prvih par dana škole za mene nije bilo nikave poštede. Uzeli su me uz rende. Prozivali su me, ispitivali, kao da sam dijete koje živi normalan život. Prvi put u životu dobila sam četvorku, pa i trojku. Pet nula turboodlikašica

Za dva tjedna osjećala sam se kao da tonem, da se utapam i da više nikada neću moći popraviti ocjene, “imati sve petice”, što je valjda bila čežnja za onim starim, poznatim čvrstim identitetom.

Sad smo imali jedan drugi.  Identitet građana drugog reda u novom velegradu – bili smo izbjeglice. Presladak dječak iz kuće u kojoj smo živjeli išao je s mojim bratom u razred. Kad su vidjeli mene i brata kako sjedimo i pišemo zadaću pitali su njega: Marko, a kako to da ti ne pišeš? Zadaću su dobili samo izbjeglice, lukavo je odgovorio.

Bilo mi je teško, ali nisam imala kome reći. Na satu hrvatskog bila sam na svom terenu. Došao je moj red da pročitam zadaćnicu. Mislim da je bilo nešto na temu osobe kojoj se diviš. Čitala sam sastavak, ako me sjećanje ne vara, o svojoj učiteljici do četvrtog razreda. Grlo mi se toliko steglo da sam jedva pročitala bez suza. Bila sam ganuta sobom, sudbinom koja me snašla, pozicijom u kojoj se moram bojati čak i na satu hrvatskog koji sam inače rasturala. Neka krupna i dosta oštra profesorica dala mi je četvorku. Pretpostavljam da sam zaslužila.  Da joj je išla na živce moja patetika, da me je željela nečemu naučiti. Ali tada je to za mene bila smrtna kazna. Oduzimanje jedine sigurnosti, urušavanje centra mog svijeta – osjećaja da sam u nečemu zaista dobra.

Okrenula je list i prozvala nekog drugog. Onda se jedan dječak glasno pobunio. Mislim da je sjedio u srednjem redu, nedaleko od mene koja sam bila u desnom. “Hoćete li mi, molim vas, objasniti zašto ste vi njoj dali četvorku? Ovo je bio najbolji sastav koji sam ja u životu čuo, a vi ste joj dali četiri. Zašto?” 

Ne sjećam se puno toga iz 91.-92. Ali ću se toga sjećati dok sam živa. Potpuni stranac, nepoznati dječak, uzeo me u svoju zaštitu, onda kad nitko drugi nije. Samo zbog toga što je moj tekst, moja patetika, doprla do njegovog dvanaestogodišnjeg srca iz Dubrave. Profesorica je bila malo šokirana njegovim nastupom. Ništa nije objasnila ni rekla. Samo je četvorku prepravila u peticu. Ponekad je dovoljno da te čuje jedan jedini čovjek na svijetu. To je bio moj osobni dan Neovisnosti, moja Oluja i moj Bljesak.

Voljela bih danas u oči pogledati tog dječaka, da vidim kakav je čovjek postao. Ne znam tko je, ne znam imena ljudi iz svog razreda, bili smo u Dubravi vrlo kratko, dva ili tri tjedana. Ali ako postoji na ovom svijetu još netko osim mene tko se ovog događaja sjeća bila bih jako sretna da mi se javi. Tko zna, možda bismo zajedno uspjeli locirati mog ratnog heroja.

Nakon Dubrave preselili smo u neki unajmljeni stan na Jarunu. Atmosfera u novoj novoj školi bila je neusporedivo lakša, ili sam se ja već konsolidirala. Mislim, i ovdje su se smijali mojim patikama i torbi, ali ovdje me spasilo jedno drugo čudo – prvo pravo duboko potpunoprožimajuće žensko prijateljstvo. Dvadeset minuta nakon što sam nogom prvi put kročila u školu do mene je došla rabijatna ljepotica da me pita da li ću s njima pobjeći s njemačkog. Ne učim njemački, ali mogu s vama, rekla sam s olakšanjem. Postale smo više nego sestre. Ali i nju sam s vremenom u životu pogubila. Nekad zamišljam da će mi u četiri ujutro zazvoniti telefon, i ona će mi reći da me treba. Pa ću se ja, kao da nije bilo tridesetogodišnje pauze, sasvim prirodno, ustati i otići njoj u susret. 

Tagovi:

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin