Hela i njezine cure

Foto: Maja Danica Pečanić

Jutro u Šumberu hladno je i vlažno. Puše, sipi kiša, sivo nebo. Stižemo na farmu vratova stisnutih u ovratnike, a prema nama iz štale hoda Hela odjevena u kabanicu i gojzerice.
Grabi odlučno, bez kolebanja.
Hela na Farmi Drijade živi sama. Ali ne baš sama samcata. Točnije, živi sa 60 koza, pet krava, tri konja, jednom magaricom, dvije vijetnamske svinje, četiri psa, pet gusaka, dvije mačke i 40 kokoši.
Svaka životinja na Heli­noj farmi ima ime i na njega se bespogovorno odaziva. Svinja Roža, glavna koka Katica, boškarinka Učka, kobi­le Frida i Pipi… I svaka, baš svaka od 60 alpskih mliječnih koza s kojima Hela doslovce živi pod istim krovom.
Štala za Heline cure, kako zove svoje koze, najljepša je koju ste ikada vidjeli – čista, svijetla, s otvorenim pogledom na okolni pejzaž, miriši na sijeno i zove da se unutra ušuškaš i zaboraviš na gradski život.
Ali malo je ljudi koji mogu ono što može Hela.
Pod istim krovom, u jednom kutu drvenog objekta, Hela je sebi uredila minijaturni dvoetažni apartman (10 + 10 m2) u kojem živi, doslovce jednim vratima odvojena od stada.
Koze se ne smiju smo­čiti, kaže, pa ako se kiša pojača, toga jutra neće na ispašu. U štali vlada nemir, cure su spremne za izlazak.
Dok čeka da se izvremeni, Hela na ispašu prvo izvodi krave: boš­karinke Učku, Sentonu i Alicu, matafunku Muffin i simentalku Luce. Nakon što je jedna od boškarinki zimus izgubila tele, dobila je malenu Muffin kao utjehu, priča nam Hela. A Luce je stigla da njoj pravi društvo.

Pjesma za cure
Pet minuta hoda udaljena livada na koju izvodi krave izgleda kao iz priče o Hajdi – idilična pastorala. Osim što je do prije nekoliko godina cijelo to područje bilo neprohodna šikara. Hela je iskrčila svaki metar, pa dvije godine zaredom orala korovi­tu zemlju da bi danas imala pašnjak za krave. Da sve bude do kraja idilično, dok smo stajali s kravama na pašnjaku, granulo je i sunce pa smo se mogli vratiti u štalu po koze.
Sigurno ste nešto napravili kako treba kad ste dobili ovakvo vrijeme za nagradu, kaže Hela. Pa se obrati kozama.
“Cure, cureeee…” Poziv zvuči kao pjesma. Onda Hela otvori vrata i pusti van stado koje kreće u uigranu koreografiju.
Koze se kreću brzo, jure prema omiljenim lokacijama, gdje bira­ju doručak. Na ispaši imaju oko 140 vrsta bilja, a u ovo doba godine osobito vole žir koji skupljaju ispod hrastova. Brste munjevito, pa se trkom sele na novu lokaciju, gdje grickaju nešto drugo. Sada samo brzinski pune želudac – preživat će, odnosno probavljati hranu tek popodne na miru u štali.
Hela juri za njima kroz šipražje, mjestimično po vrlo nepristupačnom terenu… Baš kao stvorenom za koze.
Velika pomoć Heli su Besi i Tampa, border collieji iz vrhunskih legla koji drže stado na okupu i tjeraju koze kamo treba ili kamo Hela kaže.
Besi je iskusna čuvari­ca, a Tampa je mlada i zaigrana, pa još uči. Unatoč tome, sasvim je jasno da se radi o izvanrednom psu.
Tampa je indijansko ime – Ona Koja Sjedi Blizu Vatre. A Hela je vatra ove farme, rekla je prijateljica koja je Tampi nadjenula ime.
Besi, awaaay – zapjeva opet Hela. A Besi onda u smjeru kazaljke na satu potjera koze natrag u stado.

Što zemlja kaže
Prije više od pet godina Hela je prodala stan u Rijeci i došla u Šumber na novu zemlju osnovati farmu. Nije tada znala gotovo ništa o kozama.
“Prva strast mi je povrtlarstvo, jako sam dobra u uzgoju povrća. Ali treba pitati zemlju što nudi. A zemlja je rekla: koze.”
O počecima farme priča nam u kuhinji dok nam priprema gablec. Iz kokošinjca je skupila jaja pa sa sirom dvanaest komada bacila u tavu. U periodu bez laktacije koza, kada nema mlijeka ni sira, jaja su Heli jedini izvor prihoda. “Ipak ste danas čuvali koze cijeli dan, pa ćemo svakome po tri”, kaže i smije se…
Hela je po struci primalja, babica. Dugo se bavila i njegom stari­jih, a usput volontira­la, radila po raznim NGO-ima, a kasnije se i zaposlila kao voditelj Eko Centra Mavrović u Sloboštini. Tamo je naučila voziti traktore i viljuškare, rukovati motornim pilama… Ima sve potrebne papire i dozvole. Tamo je upoz­nala i Jakovinu, koji je bio prvi hrvatski eko-proizvođač od kojega je i kupila svoje prve koze kad je došla u Šumber.
“Odmah 25 komada, premda nisam imala pojma, prava gradska budala, u maloj štalici sa 25 trudnih koza. Ali, malo-pomalo, koze su me sve naučile”, prisjeća se.
U to je vrijeme Hela još imala i stalan posao, radila je na farmi krava u obližnjem Čepiću. Prvih 99 krava s te farme osobno je odabrala. Tu se upoznala s genetikom krava i završila tečaj umjetne oplodnje.

Sretne krave
“I vrhunska moderna farma može biti huma­na. Problem je samo ljudski faktor. Kad sam ja tamo radila, krave su na mužnju dolazile sretne. Samo bih rekla: ajmo, cure, mužnjica. Sama sam hendlala 24 muzne jedinice jer su mi životinje pomagale. Mojim bi kravama curi­lo mlijeko još dok su hodale prema muzilici. A kasnije su došli ljudi koji se boje životinja, pa ih tuku, koriste električne palice i zbog te agresije i straha živo­tinje prepune mlijeka ne možeš više pomusti. Pa im se uoči mužnje daju injekcije hipofizina, koji sretne krave koje uživaju u mužnji normalno same luče.”
Do danas, nakon pet godina najtežeg rada i oko 130.000 eura ulaganja, Hela je već trebala biti na planiranih 100 koza u mužnji s kojima bi njezina farma postala sasvim samoodrživa.
Ali dogodile su joj se dvije velike nesreće: epidemija koja je pokosila kozliće i finacijske nevolje zbog kojih je morala prodati 30 koza.
“Mislila sam da ću umrijeti od tuge kad sam morala ući u štalu i reći koje idu…”

Okus slobode
Ove je godine prvi put zasijala tri i pol hektara ječma i zobi pa bi joj nagodinu trebalo biti lakše proći kroz zimu i period bez laktacije. A razmišlja i tome da sa svojim stadom ode u nomade – na ljetnu ispašu na Ćićariju.
“Svi mi kažu da sam luda kad to spome­nem…”
Ali Hela ne misli na sebe, na sve kompli­kacije koje to predstav­lja. Misli samo na dobrobit svojih cura – koliko bi im dobro činila bogata ljetna planinska ispaša. Kada je pitaju za tajnu njezina kozjeg sira, za koji mnogi kažu da je najbolji koji su ikad kušali, Hela samo kaže: to je okus slobode.
Dok je živjela u gradu, Hela je 15 godina bila vegetarijanac.
“Dok sam samo hodala po društvima za zaštitu životinja i pametovala…”
Ali život sa životinjama naučio ju je da laka rje­šenja nekad ne postoje.
“Počela sam jesti meso jer sam bila gladna. I jela sam ono što se preda mnom našlo na stolu. Nisam više htjela birati, želim imati poštovanja prema hrani. Meso jedem rijetko. Zna se kada se jede janjetina. Kad je neko slavlje, posebna prilika. Ni moj sir nije za svaki dan, za pojesti pola kile.”

Emotivno stočarenje
U špici sezone Hela može proizvesti pet kilograma sira dnevno. Nije to konfekcij­ski proizvod, sve se podređuje apsolutnoj slobodi i sreći životinja.
Možda otuda termin emotivno stočarenje. Pokušavajući objasniti zašto radi to što radi, smislila ga je Hela. Nije to neka razrađena filozofija koju slijedi. To je samo pojašnjenje njezina Dr. Doolittle modusa operandi.
Ali što je s kozlićima, od kojih nema mlije­ka? Zna se, naime, da većina kozlića ode za meso, jer kako odras­taju u jarce, tako po­staju problematično agresivni.
“Prema meni, prema kozama i prema mojim kupcima bilo bi najviše fer da svaku svoju životinju koja mora otići ubijem ja sama. Da joj odam poštovanje, da mi to ne bude rutina, da životinja ne pati i ne zna. Ima li bolje smrti od one da te ubije onaj tko te najviše voli? Ali ja još nisam za to spremna. Nisam dovoljno evoluirala. Sebična sam, pa ih odvedem u klaonicu. Nikada ne bih mogla pojesti to meso, meso mojih kozlića. Premda možda samo ja na to zaista imam pravo. Ali ne mogu.”
Dok to govori, velike Heline oči pune se suzama.

Razbijanje iluzija
Na početku, Hela nije željela kozliće davati na klanje. Razmišljala je da za njih napravi neki odvojeni mali rezervat. Ali iskusni francuski kozar, prijatelj, molio
ju je da to ne učini.
“I tamo će ti se oni pobiti. Jarci se u prirodi bore do smrti, nalazit ćeš njihova razvučena crijeva kilometrima uokolo.”
Pa je odustala i prihva­tila okrutni ciklus priro­de. I danas često takve najteže, najgore detalje priča ljudima koji dođu na farmu i olako pomisle da je to idiličan život.
“Treba ljudima reći da se ne zalete…”
Danas je, osim beba, u njezinu stadu blažen među curama samo monumentalni Joža – bradati, rogati, stari jarac, već pomalo agresivan i netrpeljiv. Ovih je dana baš prestao naskakivati na koze. Oplodnja je završena.
Znači, sve ove cure su trudne? – pitamo u čudu na odlasku.
“Nadajmo se. Pa nije moj Joža bilo tko…”