Ivy i Alex Wang

Foto: Barbara Šarić

Nekad davno sam se smijala Zecu jer je volio piti čaj. Niti sam išta o čaju znala niti sam mogla razumjeti poantu uživanja u vrućoj vodi u kojoj je namočeno neko bilje. Ali sustigla me poetska pravda, malo-pomalo postala sam pravi pravcati frik – strastveni ljubitelj čaja. U taj nevjerojatno kompleksni svijet uranja se polako. Na samom početku tražiš “neke bolje vrećice” za čaj u uredu. Pa dobiješ poklon s nekog putovanja iz Azije, pa skužiš da je pravi čaj – onaj od slobodnog cijelog lista biljke Camellia sinensis – neusporedivo boljeg, snažnijeg i delikatnijeg okusa, a bome i djelovanja na tijelo. Pa kreneš čitati. A cijelo vrijeme kuhaš – čajeve zelene, crne, crvene. Pa otkriješ oolong. O, to je važan dan. Oolong, kinezi kažu još i Wulong – crni zmaj. Oolong je čisti crowdpleaser, vrsta čaja u koji se tako lako zaljubiti. Recimo, poput zelenog s jasminom, u svijetu zelenih čajeva. Lako je voljeti čaj koji miriše na cvijeće.

Na sasvim suprotnoj strani spektra je pu erh – čaj bolesnog/starog čovjeka, ima običaj reći jedan moj prijatelj, Majstor čaja, koji je čaj kuhao i velikom vijetnamskom redovniku Thich Nhat Hanhu. 

Pu erh je čaj iniciranih, čaj onih koji su zaglibili duboko, čaj ljudi koje je čaj već promijenio – učinio svjesnijima.

Ima okus mokrog perja, rekla sam kad sam ga prvi put okusila. To nije lijepa impresija. U sjećanje iz slavonskog djetinjstva možda i dublje od svinjokolje usjekao mi se miris šurenja netom zaklanih pilića – to je mokro perje i na to me asocirao taj prvi pu erh. On je katkad prljav i zemljast, može biti moldy, pomalo pljesniv, premda je i kava, čokolada i perje. Dakle, to nije vrsta čaja u koju se lako zaljubiti. A ipak, postoje ljudi koji piju i priznaju samo pu erh. Pu erh je čaj – sve ostalo je nešto drugo, kažu ortodoksni. 

Naravno da su to sve generalizacije – na svijetu je vrsta čaja barem koliko je vrsta vina, a vjerojatno i više. Učiti o čaju ne samo da se može nego se mora – cijeli život.

U jednom krugu čajoljubaca, na čajnoj ceremoniji prije više godina, pojavio se i Wang, Kinez koji se tada tek bio doselio u Zagreb sa svojom obitelji, ženom Ivy I preslatkim malenim dječakom zapadnjačkog imena Tiger. Odlučili su ovdje živjeti jer su bili u potrazi za mirnijim životom. Kvaliteta zraka, kvaliteta vode, klima – vi ne znate cijeniti to što imate u Hrvatskoj, rekao mi je jednom kad smo zajedno putovali u Novu Gradišku, k zajedničkom prijatelju.

Javila sam mu se dva dana prije prošlog Božića. Naše zalihe čaja su kopnile, a novi naručeni paketi iz Kine kasnili su mjesecima, zahvaljujući komplikaciji s dostavama u doba korone. 

Dođi, naći ćemo nešto, rekao je Alex i pozvao me da dođem u prostor u koji su se upravo preselili – čajana je nekoliko godina poslovala u Ilici, ali su se sada preselili u Gajnice, u prostor nekadašnjeg ugostiteljskog objekta Don Feferon. 

Inače, Wangovi su moji bizečki susjedi, živimo na istom brdu, i susrećemo se na istom izvoru, Stalnjaku kod Pušče gdje idemo po živu meku vodu za čaj. Sav čaj u njihovoj čajani kuha se s vodom s tog izvora, koji sam ja jednom prilikom slučajno otkrila i tu informaciju podijelila s krugom čajoljubaca koji se okupljao u njegovoj čajani.

Dan prije Badnjaka ušla sam u bivši Don Feferon. Ispred peći na drva dočekao me nasmijani Alex, Ivy je sjedila u kutu i dugo s nekim razgovarala na kineskom. Nekoliko sati prije toga provela sam hodajući – to je bio onaj dan kad sam u trenutku inspiracije svu božićnu nabavku odlučila obaviti pješice, na potezu od Vrapča preko Perjavice i Gajnica na Bizek  – ravno 16.729 koraka. Ovo je bila moja zadnja stanica, stigla sam po čaj za poklon Zecu.

 Tako sam barem mislila. Ispostavilo se da sam dala poklon sebi. 

Tih nekoliko sati kod Wangovih, jedinih bizečkih budista, među neraspakiranim kutijama, to je bio moj Božić, moja tiha, sveta noć…

Alex na engleskom govori polako, pažljivo bira riječi. Prvo ubacuje cjepanicu u peć ispred koje sjedimo, oko niskog stolića s čajnim priborom. Pogled na vatru i njezina toplina potpuno mijenjaju prostor. Ili to ima veze s energijom koju su sa sobom donijeli ovi ljudi? Tiho je, mjehur od sapunice potpuno zaštićen od božićnih soundtracka okolo. Prvo mi želi pokazati prostor. Pokazuje gdje će što biti u njihovoj budućoj čajani. Oduševljen je drvenim gredama i činjenicom da se kroz staklene stijene (s kojih su prvo odlijepili reklame) vidi grmlje i priroda. Kao da smo negdje u nekoj rustikalnoj čajani u kineskim planinama, govori…

Stari drveni stol, većina namještaja iz Ilice, sve priča priču o sporosti, o proteku vremena, o strpljenju koje je neodvojivo od priče o čaju.

Mislio sam da krenemo sa zelenim čajem, kaže. U malenom gaiwanu kuha long jing. Pijemo ga dugo i polako. Prelazimo na big red robe, a na kraju nas čeka pu erh. “Oh, vi volite pu erh?” malo se čude. “Kao naš sin Tiger. To mu je najdraži čaj.”

Tiger se nakon škole ostao igrati s prijateljima u Gajnicama. Hrvatski sada već govori bolje od kineskog. “Kad smo tek došli ovamo, bio je tipično kinesko dijete – jako poslušno, mirno. Onda je u Hrvatskoj podivljao, oslobodio se”, smije se.

Zadovoljni ste zbog toga, pitam. “Jesmo, i mislimo da je on tako zadovoljniji. Ovdje nema toliko puno zadaće i toliko puno obaveza. Djeca ovdje mogu biti djeca.”

Kažem mu da mi mislimo da naša djeca imaju previše zadaće. Wang se na to samo nasmije. Kada sam dolazila u čajanu u Ilici, mislim da Tiger tada još nije išao u prvi razred, znala bih ga zateći kako sjedi za stolom. Prvo bi nacrtao neki prizor. Onda bi ga sa strane opisao – prvo na kineskom, pa na engleskom, a onda i hrvatskom jeziku.

Kad smo stigli do pu erha, pridružila nam se i Ivy. Rekla sam kako nam je pu erh najdraži čaj za popodne, osobito ako smo malo više jeli. Možda za nenaučeno grlo nije najukusniji među čajevima, ali pu erh čudesno djeluje na tijelo. Gotovo neobjašnjivo. Olakša probavu, podigne te na najsuptilniji mogući način, istodobno opuštajući tijelo i bistreći um. Kod ovog čaja jednostavno sa svakim gutljajem osjećaš da je ljekovit i da ti čini dobro. (Dakako, postoji bezbroj vrsta pu erh čaja). 

Kad smo se dotakli zdravlja, Ivy je ustala i rekla: Let me show you… Pored stolića je krenula izvoditi neku vježbu sasvim polako… Oboje svakodnevno prakticiraju tai-chi i vježbe disanja. Nakon sati pijuckanja čaja ispred peći bilo je to sasvim prirodno. Ustala sam i ponavljala za njom.

Južina je udarala, kasnila sam s pečenjem božićnih kolača i trebala sam se još pješice popeti na naše brdo, s torbom punom darova. Niti mi se žurilo niti mi je bilo teško. Bila sam potpuno svjesna da sam svoj poklon već primila. Potpuno blaženih nekoliko sati sa strancima u danu prije obiteljskog Badnjaka.