Revolucionarka iz vrtova čaja

Izgleda kao prava engleska dama, ali prvenstveno je revolucionarka. Prije više od deset godina naumila je Engleze naučiti dobrom čaju, a sad opskrbljuje najbolje restorane svijeta, zagovarajući fairtrade. Mrvici je ispričala sve o svojoj najvećoj ljubavi

Foto: Paul Winch Furness

Jednim okom primijetila sam komentar nepoznate osobe na Instagramu. Odnosio se na fotografiju koja je prikazivala svježe listove mente u taklenom čajniku.

“Lijepo. Ali može i bolje. Što kažete na mentu iz vrta koji se stalno obrađuje još od 16. stoljeća? Paradoksalno, suha menta ima svježiji okus nego svježa. Dehidriranjem pucaju molekule eteričnih ulja, pa je aroma puno bolja…”

Komentar žene pod imenom Rare Tea Lady odmah je privukao moju pažnju. Sve što sam o njoj poslije saznavala postajalo je sve zanimljivije. Iza tog pseudonima krije se karizmatična, zgodna Engleskinja s filmskim licem i damskom pojavom.

Ona je čajni guru, ekspert čaja, trgovac, uvoznik i masterblenderica – osnivačica Rare Tea kompanije. Premda potječe iz duge i ugledne loze engleskih trgovaca i avanturista (njezin je praprapradjed navodno bio na brodu kojim je na Zapad iz Azije doputovala i prva mladica kineskog čajevca, biljke Camelia sinensis), nije se oduvijek bavila ni trgovinom ni čajem. Bila je vrlo uspješna poslovna žena i na jednom od putovanja u Aziju susrela se s kultom čaja. Tek je tu shvatila da Englezi – unatoč tome što su “čajna nacija” s fiksnim terminom za popodnevni kotlić – ne znaju ništa o čaju. Sav čaj koji poznaju i piju zapravo je otpad najniže kvalitete.

Tu počinje priča čajne Lady. Žena je odlučila vlastoručno provesti revoluciju – naučiti Engleze pravom čaju. Ostavila je sjajno plaćen, siguran posao i postala uvoznica. Da priča ne bude prejednostavna, baš u trenutku kad je pokrenula firmu i trebala krenuti s promocijom, saznala je i da ima karcinom. “Nisam baš mogla hodati okolo bez kose i trepavica i uvjeravati ljude da probaju to što prodajem, pa sam pokrenula webshop…”, priča vedro o teškim počecima.

Prije deset godina govorili su joj da je luda, da nitko neće htjeti piti čajeve koji nisu u vrećicama. Danas je Rare Tea Co. sinonim za besprijekornu kvalitetu. Njezine čajeve pije engleska kraljica, posebnu je humanitarnu liniju kreirala za RAF (čaj je uvijek bio obavezan dio njihove pilotske opreme), a najveći i najvažniji njezini kupci danas su najbolji svjetski restorani.

Samo od trenutka kad smo se povezale na Instagramu prije otprilike mjesec dana Tea Lady je odradila edukaciju osoblja za Noma Tokio, putovala je po Aziji obilazeći svoje kooperante, osobno kupujući od plantažera, kušajući i birajući svaki pojedini položaj i berbu… Osim same prodaje čaja najbolje kvalitete, Tea Lady stvara i unikatne blendove za restorane. Jedan takav kreirala je i za Fergusa Hendersona. U vrijeme popodnevnog čaja po imenu “Little Bun Moment” u njegovom St. Johnu poslužuju tri vrste slanih peciva sparene s čajnom mješavinom koju je samo za njih osmislila Tea Lady. Tek toliko da steknete dojam o kakvoj se dami radi.

U POZADINI SVEGA JE ŽELJA DA ODAM POČAST FARMERIMA, ČESTO NEOPJEVANIM MAJSTORIMA ZANATA KOJI RADE U TIŠINI

Fotografija žena koje ručno beru lišće čaja u vrtovima Nepala, snimljena na Henriettinom posljednjem poslovnom putovanju

Tko je Rare Tea Lady?

Henrietta Lovell. Premda nisam uvijek sigurna gdje ona počinje i gdje završava. Biti Čajna Dama nije moj posao – to je ono što ja jesam. Osnovala sam Rare Tea Co. 2004. u potrazi za najboljim čajevima na svijetu sa željom da ih učinim dostupnima ljudima diljem svijeta. Ali u pozadini svega je moja želja da odam počast farmerima – uzgajivačima čaja, često neopjevanim majstorima zanata koji u tišini proizvode izvanredno ukusne čajeve za koje su ljudi rijetko čuli i još rjeđe imali priliku kušati ih. Kada bi ljudi znali da mogu kupiti čaj kao što mogu kupiti vino – platiš malo više za bolju kvalitetu – i njihove bi farme mogle procvasti kao što cvatu dobri vinogradi. Uzgajivači čaja većinom su smješteni u najslabije razvijenim zemljama svijeta. Prisiljeni su proizvoditi ono što mi, konzumenti, od njih tražimo – uglavnom jeftin industrijski čaj. To znači: malo znanja, malo truda i mjesečne nadnice za radnike niže nego što su u Americi dnevnice. Mogli bismo pokrenuti pravu revoluciju kad bismo kupovali ukusne, ručno proizvedene listove čaja, a ne jeftine vrećice. Znači, ja sam ponajprije revolucionarka.

Dobrim ste dijelom odgovorili na moje sljedeće pitanje: zašto bismo trebali odbaciti vrećice i kupovati prave listove?

Ne radi se samo o eksploataciji zemalja u razvoju koju vidimo u obliku vrećice čaja. Jeftin, industrijski čaj uzgaja se s pesticidima i herbicidima, a potom gura u izbijeljene i lijepljene vrećice. Onda ti to umočiš u vrelu vodu i piješ. Možda ste već s papirnate vrećice prešli na “svilene” piramide? Većina tih vrećica proizvedena je od najlona. Lijepo. Ali kakav god bio oblik i sadržaj vrećice, čaj neće imati dovoljno prostora da se razvije tijekom natapanja. Dobrom se čaju natapanjem u vrućoj vodi volumen poveća 6 do 12 puta. Pustite ga s lanca – neka slobodno diše.

Zašto je čaj bolji od kave?

Nije bolji. Drugačiji je. Ja volim i jedno i drugo, samo što čaj volim puno, puno više. Čaj nudi tako nevjerojatan spektar okusa i suptilnih vrsta užitaka za otkrivanje. Kad kažem spektar okusa, ne mislim na aromatizirane čajeve – s dodanim okusima jagode ili manga – ne bismo to učinili svom vinu, i ne daj bože da to učinimo svojim divnim listovima. Pričam o širokom spektru okusa u samim listovima koji ovisi o tome gdje su rasli, kada i kako su brani. Ima podjednako, ako ne i više vrsta zelenog čaja nego bijelih vina.

List čajevca u pravim rukama

Može li se popiti previše čaja?

Nikad. Pitanje je samo koliko hidratiziran i povišen želiš biti.

Koliko je točno skup dobar čaj i zašto?

Zaista sjajan čaj je onoliko skup koliko si za njega spreman platiti. Kupovala sam neke vrlo rijetke čajeve kojih se svake godine može proizvesti tek nekoliko dragocjenih kilograma. Oni koštaju tisuće funti za kilogram. Naš Malawi Antlers je skuplji od onoga u industrijskim vrećicama, ali okus je neusporediv. Može ga se dobiti samo 40 kilograma godišnje s jednog polja, a nakon toga još slijedi mukotrpan ručni rad. Ali svaku žličicu takvog čaja možeš namakati jedanaest puta. Postaje sve bolji i bolji – za razliku od jeftine vrećice. Na kraju kad sve zbrojiš, košta nekoliko penija više po šalici. To je vrlo dostupan luksuz.

Navedite nekoliko vrsta čaja koje bismo svakako morali probati za života.

Ja biram apsolutno svaki čaj Rare Tea kompanije izravno iz čajnog vrta i od proizvođača. Ako to nisu monosortni čajevi s označenim porijeklom, ja sam osobno napravila blend. Ja ih sve obožavam. Molim vas, nemojte me tjerati da biram među njima.

Koliko je važna šalica iz koje pijemo čaj?

Važna je – osjećaj na usnama utječe na doživljaj okusa. Iz istog razloga iz kojega vino radije pijemo iz stakla nego iz plastičnih čaša. Odaberite elegantnu šalicu i više ćete uživati u svom čaju.

NIJE MOGUĆE POPITI PREVIŠE ČAJA. PITANJE JE SAMO KOLIKO TOČNO HIDRATIZIRAN I KOLIKO POVIŠEN ŽELIŠ BITI

Trebamo li očekivati da sav dobar čaj nosi oznaku “organskog” porijekla?

To neće uvijek biti tako. Zamislite da ste farmer u udaljenim planinama Kine. Proizvodite čaj na istom mjestu i na isti način kao što su to činili vaši preci prije 5000 godina. Nemate struje, a kamoli internet. Vi naprosto nemate potrebnih vještina, tehnologije i kontakata da biste dobili organski certifikat. Ali vaš je čaj uzgojen bez ikakvih kemikalija, kao što je uvijek i bio. Moj je posao da testiram takve čajeve kako bih bila sigurna da su sasvim čisti. To se radi u Švicarskoj.

Prodajete svoje čajeve zaista impresivnoj listi svjetskih chefova, od Renea Redžepija do Fergusa Hendersona. Je li istina da chefovi preferiraju oolong?

Da, radim s mnogim sjajnim chefovima diljem svijeta. Ali još nijedan nije iz Hrvatske. Ako ovo čitate, slobodno se javite. Chefovi su ljudi koje je najlakše pridobiti, oni se lako zaljube u čaj. Sve je u okusu. Nema tog marketinga ili ambalaže koja ih može zavarati. Chefovima se sviđa to ogromno bogatstvo okusa iz samo jedne biljke. Oolong je samo jedna od tih varijacija.

Kreirali ste poseban blend za St. John, stvoren da se poslužuje u paru s njihovim popodnevnim pecivima… Je li sparivanje hrane i čaja iduća velika stvar koju možemo očekivati na restoranskoj sceni?

Čaj se uz hranu pije već stoljećima. To je još uvijek vrlo uobičajeno u Aziji. Ni kod nas to nije neka novost – večernji obrok u Engleskoj se nekad zvao tea, jer se uz njega uvijek posluživao čaj. Taj se običaj sada svagdje pomalo vraća, posebno u Americi i u Europi gdje je dominiralo vino. Jer, ne želimo svi cijelo vrijeme biti pijani. Dobri restorani žele da sve što gost konzumira bude sjajno. A ako gost ne želi alkohol, ono što će mu ponuditi mora biti bolje od kole ili mučno slatkog voćnog koktela.

Isporučuje li vaš webshop i u Hrvatsku?

Da, otiđite na www. rareteacompany.com. U ovih 12 godina izgradili smo bazu lojalnih kupaca među hrvatskim epikurejcima.

Kolekcija Rare Tea Co. čajeva u kojoj svaki pojedinačno osobno bira Čajna Lady.

Kako se i gdje uči o čaju?

Da biste naučili više o čaju, molim vas da ga jednostavno okusite. Držite se podalje od svega u vrećicama i svega s dodanim komadićima voća, cvijeća ili bilo kakvih drugih aroma. Držite se čiste robe – lisnate i slobodne, i srce će vam pjevati sa svakim novim otkrićem.

Kažete da je trgovina čajem “biznis dobrote”? Što pod time mislite?

Na mom putu pomogli su mi mnogi ljudi, poput pisca Alexandera McCall Smitha, koji je besplatno pisao priče koje smo pakirali u kutije našeg Lost Malawija. Ili komičar Alexander Armstrong, koji mi je snimao filmove. Na našoj web-stranici pogledajte filmove o čaju za RAF – obećavam da ćete se nasmijati. Platila sam im jedino čajem i neopisivom zahvalnošću. Svijet čaja predugo je centraliziran oko ideja maksimalnog profita nauštrb okusa i najranjivijih ljudi – proizvođača. Pokušavam to promijeniti. Nevjerojatno je što se sve može postići kroz te “nasumične činove dobrote”.

Share:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin