Od Igre do Zeleni, limited edition
15/12/2022
Menu
Kao djeca predškolske dobi, ili u nižim razredima osnovne, konačno smo stekli toliko žuđenu slobodu i samostalnost. Roditelji su radili. Dobila sam ključ od stana koji sam ponosno nosila na pertli oko vrata, i pravi je život mogao početi. Jedina obaveza koju pamtim iz tog perioda je kuhanje mlijeka. Mlijeko se kupovalo u ružnoj plastičnoj vrećici i moralo se kuhati prije konzumiranja.
Ta me je plava šerpa naučila važnu životnu istinu.
Telefon koji gledaš nikad ne zvoni. A ni mlijeko u koje gledaš nikako da zakipi
Kuhalo se uvijek u istoj plavoj šerpi, u kojoj mama kuha i danas.
Ta me je plava šerpa naučila važnu životnu istinu. Telefon koji gledaš nikad ne zvoni. A ni mlijeko u koje gledaš nikako da zakipi. Ne znam danas koliko to može trajati – čekanje litre mlijeka da zavre na plinu. Ali tih je par minuta meni bila nepodnošljiva vječnost.
Prvo bih buljila u bijelu namreškanu površinu fokusirano kao Carrie, nastojeći natjerati mlijeko da proključa snagom moje volje. Kad pokušaj telekineze ne bi upalio, ja bih se snuždila, puhala i počela cupkati s noge na nogu. Škicala bih kroz prozor da vidim ima li koga od ekipe pred zgradom. A onda odlučila napraviti samo brzi đir po stanu, da ubijem vrijeme dok se to glupo mlijeko ne odluči zapjeniti. Tko bi to na mjestu dočekao…
Iduće što pamtim je cvrčanje vrelog ringa i nezaboravni miris zagorenog mlijeka. Barem pola litre završilo bi na šporetu, a ja bih se uvijek iznova čudila i ljutila na sebe. Kako mi je opet pobjeglo, a samo sam se na sekundu odmaknula…
Uostalom, ja ne mogu smisliti okus ni miris toplog mlijeka.
Nije čekao odgovor, već je mazao mast na kruh, sjeckao luk sitno do nevidljivosti pa bi onda još i šnitu razrezao na komade prilagođene malenim dječjim ustima
Dida Mijo je volio boks, a mrzio konjske utrke. Mrzio ih je jer je volio konje. U konjskoj je prirodi da trči najbrže što može, govorio bi mi. Voljela sam sebe zamišljati kao konja u galopu.
Dida je bio vrsta čovjeka koji stavi šešir na glavu prije nego što s limenim amperom krene u podrum po drva. Činilo mi se da bezbroj puta dnevno silazi tim stepenicama u podrum, pa natrag, uvijek jednako miran, ne srljajući.
Mnogo godina kasnije shvatila sam da je posjedovao onu rijetku kombinaciju osobina koja krasi sve šaptače konjima: nepopustljivost i blagost, implozivnu tvrdoglavost, pedagoški i dreserski bogomdani talent samosavladavanja. Nije podizao glas, rijetko se smijao. Unatoč tome, ili baš zbog toga, nikad mu se nisam suprotstavljala. Radila sam što se od mene očekivalo. I mnogo godina kasnije, kada dide nestane, to će postati osjećaj koji će mi najviše nedostajati. Poslušnost.
Što ćemo za jauznu? pitao bi me retorički, imala sam možda pet godina. Je l’ može kruha masti? Nije čekao odgovor, već je mazao kruh, sjeckao luk sitno do nevidljivosti, pa bi onda još i šnitu razrezao na komade prilagođene malenim dječjim ustima. Nije bilo ničega na svijetu što bih radije pojela.
Nema to veze s glađu. Dida je poznavao glad. Dvije generacije kasnije, mi smo već bili sita, ničega željna unučad. Nije Mijo u tome vidio neki osobit razlog za radost. Dobro je znao: otkad je gladi nestalo, ništa više nema onaj pravi okus.
Prilaz u dvorište popločeno ciglama između kojih raste prkos. S desne strane đurđice. Spavaće sobe u kojima se moramo pokriti perinama jer se ne griju i toliko je hladno da nam iz usta izlazi para dok dišemo. Kuhinja s kredencem i zelenim vratima. Čardak, zečinjaci i golubovi na tavanu. Lubenica u bunaru, a u bašči maline. Pokušavam se prisjetiti dok gledam pred sobom livadu na kojoj više nema ni traga od kuće u kojoj su smještena moja sjećanja. Rat je dramatično promijenio Tovarnik. Desno od tovarničke crkve je kuća u kojoj se rodio A. G. Matoš. Lijevo od crkve, odvojena samo ciglenim zidom, stajala je kuća tatinih roditelja. Odlazili smo tamo nedjeljom. Ako postoji razlog zbog kojega bih svoj karakter i svoj život opisala gorkoslatkim, leži negdje u toj kući koje više nema. Kao i mnogu drugu djecu životinje su me pretjerano uzbuđivale. Trobojna mačka Đimika, kuja (to jest nekoliko sličnih koje se u mojoj glavi stapaju u jednu) koja se uvijek zvala Nera i uvijek je živjela na lancu, a onda i zečevi. Osobito sam favorizirala jednog krupnog mužjaka čije je krzno bilo gotovo plavo. Plavi zec koji sve razume, kao u čuvenoj pjesmi Dušana Radovića.
U tom dvorištu kuće koje više nema prvi put sam oplakala i pojela svojeg ljubimca. Gledala sam hipnotizirano kako moj Plavi zec postaje zečetina. I mislila sam da ću isplakati oči
U tom dvorištu kuće koje više nema prvi put sam oplakala i pojela svojeg ljubimca. Tko je jednom vidio kao se ubija zeca nikada to neće zaboraviti. Udari ga se rukom za vrat, iza ušiju, jednom snažno i kratko. Krv mu šikne na njušku i gotovo. Gledala sam to hipnotizirano, kako moj Plavi zec postaje zečetina. I mislila sam da ću isplakati oči i da, dok sam živa, neću oprostiti svome tati, zecoubojici.
Ali trebalo je čekati samo do trenutka kada su Plavog zeca izvadili iz rerne. Nenadmašno rumen, okružen krumpiri-ma, meso iz dječjih snova – bez ijedne žilice ili traga masnoće, a u ustima nekako posebno slatko. Gorkoslatko, točnije, barem u sjećanjima. Teško je razumjeti našu okrutnu, halapljivu prirodu.
Iz tog dima prene me samo okus kokosa. Točnije, okus keksa od kokosa. Ne postoji ništa jednostavnije od tih keksa koji su u Zagreb doputovali u kutiji od cipela. I ništa ljepše
Nakon mjeseci granatiranja Vinkovaca po podrumu se počelo pričati da je pao Vukovar. Koje sve slike sa sobom nosi eufemizam “pao Vukovar” nikada neće moći razumjeti oni koji tu vijest nisu dočekali negdje u dometu haubice. Famozni otpor na Mitnici još se spominjao na Dnevniku kao mantra. Ali brata i mene tih su dana spakirali u izbjeglištvo u Zagreb. Mama i tata ostali su gradu. Odlaze samo dezerteri i kukavice, to je barem jasno. Cijeli taj odlazak kao i naredna godina u Zagrebu u dubokoj su mi magli. Obrambeni mehanizam našeg mozga nešto je kao onaj stroj za dim na hevimetal koncertima. Iz tog dima prene me samo okus kokosa. Točnije, okus keksa od kokosa. Ti su keksi u Zagreb doputovali vlakom u kutiji od cipela. Mama je u rukama osim te kutije donijela i bor i kompletne božićne ukrase.
Iz Vinkovaca se u Zagreb u to vrijeme putovalo devet sati. Nakon vlaka u tramvaj, s kutijom keksa, borom i kuglicama, pa do našeg izbjegličkog stana na Jarunu, da djeci iz podruma doneseš Božić. Ne postoji ništa jednostavnije od tih keksa. I ništa ljepše. Da se još jednom treba srušiti država, grad i obitelj, odabrala bih opet to proživjeti grickajući baš ove kekse.
