Na Cresu, jednom od naših omiljenih jadranskih otoka, posjetili smo obitelj Zlatkov koja živi u Filozićima posvećena prirodnoj proizvodnji i pripremi hrane i vina. Biodinamički vrt ovdje susreće makrobiotičku filozofiju i zanimljiv intuitivan rad s drvetom.
Ovim šarenim videom dokumentirana je naša prva berba u zajedničkim vrtu u Bestovju, gdje smo učili vrtlariti i veselili se svakoj mrkvi i rajčici kao nijednoj dotad. A kraj berbe uvijek se mora obilježiti ručkom pod vedrim nebom od netom ubranih plodova.
Po priču o autentičnom soparniku otputovali smo na izvor – u selo Zečiće, od kuda potječe obitelj autora ove priče. Soparnik se tamo jede od pamtivijeka – žene ga uče raditi od mama i baka i peku isključivo na kominu, zatrpanog u lug.
Na samom početku naše fascinacije keramikom zaljubili smo se u ove čudesne šalice iz studija Mala arta. Autorica Melita zvala ih je Bijelo sa zvukom – keramika tanka kao porculan nakon glaziranja i pečenja proizvodi lijep hipnotičan zvuk. Dokument procesa i lijepo sjećanje na Melitu.
Tijekom snimanja jednog editoriala posvećenog propitivanju ideje idealnog doručka svoje artističko viđenje tog zimskog jutra u našoj dnevnoj sobi snimila je Maja Bosnić koja je u tandemu s fotografkinjom Barbarom Šarić tog jutra doputovala na snijegom pokriveni Bizek.
Samo kratki podsjetnik na jedan čudesan ručak kod čuvenog skradinskog vinara Bibicha. Njegova supruga Vesna kao pratnju njihovim vinima kuha nevjerojatno kompleksna i besprijekorno prezentirana jela daleko iznad razine koju ćete sresti u bilo kojoj drugoj hrvatskoj vinariji.
Kuhanje na vatri i na otvorenom jedan je od naših omiljenih sportova čak i kad su ekstremni vremenski uvjeti u pitanju. Ovo je posveta jednom zimskom danu u kojem se u našem kotliću našao komad mladog veprića.
Kad smo već bili u branju divljeg bilja na Prviću odlučili smo posjetiti i dragog prijatelja Gulu u njegovom utočištu na susjednom Zlarinu. Kad ne sluša Lucindu Williams i ne čita Haralda McGeeja Gula bere i suši gljive, kiseli motar i salikorniju i kuha fenomenalne pašte.
Sentimentalno smo vezani za ovaj otok pa je nama sve tamo zanimljivo – i (tada) nova kuharica hotela Maestral, i divlje bilje, i patke iz slobodnog uzgoja, i želatina od hobotnice i kolač od badema.
Kao podsjetnik na to kakve smo sve ludorije radili u životu – za potrebe jednog projekta ispekli smo 500 (!) keksića u obliku projektila iliti raketa, i to u tri okusa – čokolada, limun i ružmarin. Dakako, rakete su imale bojeve glave od rastopljene čokolade. Mladost ludost.
Peti broj magazina Mrvica bio je prvi koji je otjelovljen u tisku, u siječnju 2013. Prva četiri broja postojala su samo u digitalnom obliku. Na naslovnici je smrznuto pile i glavni apel koji kaže da je tema broja: Igra. Prelistala sam taj broj danas nakon puno godina. Pile i sve ostale fotografske motive iz centralnog editoriala potpisuje Dag Bauer. Kucnuo je čas da i o tome nešto kažem.
Nastavljam svoju tradiciji i za rođendan (43!) si poklanjam – novu knjigu. Ova je nastajala dugo i polako, bez presinga užurbanih rokova jer sam se udružila s jednim osobitim čovjekom i umjetnikom, a umjetnici ne vole da ih se požuruje niti da im se govori kako da što naprave.
Prije točno deset godina iskočila sam iz vlaka – dala sam otkaz na stalnom poslu i strmoglavila se u bezdan.
Već dugo nije u našoj kući vladalo toliko uzbuđenje oko recepta za kruh. Kruha već dugo, doslovce godinama, jedemo vrlo malo. Točnije, kruh jede samo moj sin, muž i ja vrlo rijetko. Pečem kruh od sjemenki, recept imate među štrucama za siječanj. Ali to gotovo da nije fer zvati kruhom.
