Maja Danica

Foto: Maja Danica Pečanić

Kada je Maja u Londonu osvojila važnu međunarodnu nagradu Pink Lady Photographer of the Year u kategoriji “Hrana za obitelj“, potvrdilo se ono što smo oduvijek znali. Svjetski – tako to Maja radi. I ono što snima za Mrvicu, i ono što snima za Planetopiju, i ono što snima za komercijalne naručitelje – sve što isporučuje moglo bi biti objavljeno bilo gdje u svijetu i svagdje bi bilo sjajno.

Osim te očigledne istine (a s Majom radim već barem 10 godina i znam to otkad sam prvi put vidjela njezinu fotku hrane), potvrdilo mi se još mnogo toga. Recimo, Maja je nezdravo diskretna i samozatajna. Njezine su fotografije posvuda, ali nitko zapravo ne zna tko je ona ni kakva je.
I oni tekstovi koju su osvanuli u povo­du londonske nagrade (osobito kad je imena pobjednika objavio BBC) nisu ni pokušali zagrebati ispod površine.
Komentar objavljen uz njezinu fotku također je bio vrlo znakovit.

Suci su se pitali nije li njezina barokna fotka piknika ipak malo previše izrežirana. Nije li sve previše namješteno? Nije li sve to skupa malo previše savršeno – ljudi u vunenim kapicama, anđeosko dijete, jesensko lišće, potok i artičoka na Žumberku?
Premda dobro znam da Maja nikad ne namješta ljude, da ih nikada ne tjera da poziraju, jako sam dobro znala što muči žiri. Naime, katkad je isto to mučilo i mene. Piknici tako ne izgledaju.

Na pikniku ti se u košari prolije boca crnog vina ili malinovca pa su svi flekavi i ljepljivi. Uvijek je u kadru neka ružna narančasta termosica ili taperver u kojem ste donijeli pohanog piceka. O aluminijskim i drugim folijama da ne govorim. Ljudi su obično u trenirkama ili nose fluorescentne tenisice. Ružne papirnate salvete i plastične čaše – svega toga nikad nema na Majinim fotkama. Jasno nam je zašto. Bez svega toga kadar je neusporedivo čistiji i ljepši.

Maja fotka snove.
I što je najluđe od svega, sasvim je odlučna i svoju stvarnost, svoju svakodnevicu učiniti jednako toliko snovitom. U njezinoj dnevnoj sobi koja služi kao studio nema kreativnog nereda. Tamo nećete pronaći ni jedan jedini predmet koji nije besprijekoran – teksture, podloge, tanjuri i daske, svaki je komadić odabrala osoba savršenog ukusa.

Na dasci njezina prozora koji gleda na savski nasip složeno je more drangulija. Samo, sve njezine drangulije izgledaju kao materijal za zen vrt. Izbijeljene školjke oštriga. Kosti i kamenje. Perje i kocke od novinskog papira. Grane. Biljke. I hrpa metalnih tanjurića s pravom dozom patine.
Patina.
Maja je vlastoručno toplom patinom vremena i mekoće koju donosi česta upotreba prekrila dobar dio hrvatske medijske food scene (uključujući i velik dio mainstreama na džamboplakatima za klijente koji su se s vremenom ipak opametili). Svojim je dobrim ukusom domaću scenu zaista učinila boljom i ljepšom nego što je bila prije pet i deset godina. Nemjerljivo je utjecajna.
Rustikalne drvene podloge. Stari beštek i emajlirani tanjuri. Kontrasti. I najvažnije od svega – dnevno svjetlo. Uvijek i isključivo. Maja nikad ne snima savršenu hranu pod umjetnim svjetlom lampi.
(Jednom smo, doduše, snimale u mrklom mraku na terasi Hiše Franko. Odbila je rasvjetu, fleš ne bi uključila ni mrtva, pa je odlučila fotkati pod slabašnim svjetlom svijeća. U ponoć!)
Zbog toga se svi otimaju za Maju.
Ona isporučuje fotografije na kojima je sve stvarno, humano, privlačno i toplo, samo je ta njezina stvarnost neusporedi­vo ljepša od realnog stanja. Malo zdrave selekcije, malo magije svjetla, dobar kadar – i nakon Majine fotke mislite da ste puno bolji kuhar nego što doista jeste.

Kad sam joj predložila da snimi ovaj fotodnevnik, prvo takvo njezino osobno razotkrivanje, rekla sam samo: bez food stylinga, molim. Samo kadrovi iz tvog života.
Naime, dio filtera prema razumijevanju Maje uvijek su i food stilisti, svi mi koji svojom pripremom hrane, odabirom asesoara i punjenjem kadra uvijek donesemo toliko toga svojeg da onda na kraju može biti teško iz svega toga “iščitati” Maju.
Zbog toga fotodnevnik.
Naravno da je i na ovim fotkama sve opet gotovo zastrašujuće lijepo. “Čisto i najljepše moguće” njezina je vjera i njezin umjetnički statement.
Bila sam prisutna kad su je neki kolege pretenciozni umjetnici (s kojima je zajedno studirala na Likovnoj akademiji gdje je diplomirala grafiku) optuživali da radi samo “komercijalu”.

Imaš li ti što reći izvan gastro žanra, kakva si kao ozbiljna umjetnica?
Ista je. Tajna je u tome što u njezinom slučaju ne postoji “komercijalna, poslovna” Maja i ona druga, Maja Umjetnica. Ona ne pravi razliku između komercijale i arta. Svakom kadru pristupa jednako, u njega ugrađuje cijelu sebe: svoj ukus, svoju estetiku, cijeli svoj svjetonazor, ali na način koji nije ni najmanje napadan. Istina, izbacit će iz kadra ružnu plastičnu kutiju.
Maja mrzi plastiku, oduvijek.

Dat ću vam dva primjera. Snimajući Karla Bana kako kuje nož za novi broj Mrvice, zamolila ga je da iz kadra makne plastičnu kutiju s boraksom, koja mu je trebala tijekom kovanja. Boraks je završio u lijepoj staroj metalnoj kutiji.
Ili drugo.
Krenula sam nakon snimanja oprati suđe u njezinoj kuhinji. Ali, nigdje nisam vidjela deterdžent. On, naime, takav ružan, žut i plastičan, Maju previše bode u oči i kad ne snima. Pa ga je pretočila u neke lijepe crne bočice.
Na to Maja misli kad kaže da za nju nema razlike između posla i arta. Svoje estetske kriterije ona naprosto živi po svaku cijenu.
Zapakiram joj hranu sa snimanja da ponese doma Maksu (sedmogodišnji sin centar je njezina svijeta mimo aparata). Kutiju rutinski ubacim u prvu vrećicu koja mi dođe pod ruku. Ona me malo čudno gleda. Imaš, pliz, nešto crno?

Maja neće hodati po cesti noseći Konzumovu zeleno-crvenu vrećicu. Nema šanse. Ona gotovo uvijek nosi crno. I uvijek ima dobre cipele ili motorističke čizme. Pa me pomalo iznenadila količinom boje na ovim dnevničkim fotkama. Istina, daleko je to od šarenog, ali sve je svježe i vedro.
Maja štuje Dance, i ima oko slikarice, pa ako i koristi boje, nikad to nisu jarke, sirove boje nego tonovi – pastelno, kremasto, zadimljeno sivom. Sa svojih putovanja kući je dovukla kofere pune fenomenalne keramike, pa ne znaš gdje bi gledao od ljepote kad kod nje ručaš. Zadnji put kad sam bila na ručku, pripremila nam je varivo od karfiola i amaranta s tamarijem (“to se ne sviđa nikome osim meni”) i ove punjene srdele sa slike. Bile su poslužene na istim ovim daščicama na kojima ih je fotkala, na komadu kruha s rikulom. Ni više ni manje od onoga što vidite na slici.

Ovaj recept Maja je usvojila prije puno godina, kad je za Playboy fotkala srdele Ane Ugarković. Otada ih često priprema, po sjećanju.
Treba filetirati srdele, ali tako da dva filea ostanu spojena na leđima. Pripremiti smjesu od sjeckanog ljubičastog luka, češnjaka, peršina, maslinovog ulja, malo grožđica, aceta, pinjola, pulpe šnite bijelog kruha i malo parmezana. Sve povezati bjelanjkom. Smjesom nadjenuti “sendviče” od srdele pa ih položiti na kriške kruha. Zapeći u pećnici 10-15 minuta na 200 stupnjeva. Poslužiti s rikulom.