Škola za život

Ekipa se okuplja već oko pola osam ujutro. Fotografkinja, koja inače putuje iz Zagreba, dolazi redovito sa svojim sinom koji mora ustati u 6 da bi stigao do Zaboka na vrijeme. Ali ništa mu nije teško. Obožava ići na tu kuharsku radionicu.

Projekt Zdravo i fino započeo je još 2012. godine na inicijativu Dječjeg gradskog vijeća Grada Zaboka koje djeluje u okviru društva Naša djeca Zabok. Sama djeca su, dakle, predložila čime bi se željela baviti. Projekt Zdravo i fino ima za cilj promovirati, odgajati i obrazovati djecu i mlade o zdravoj prehrani, stjecanju zdravih prehrambenih navika navika i zdravih životnih stilova te pružiti informacije o problemu pretilosti kod djece. I to rade na najbolji mogući način. U ugostiteljskom kabinetu srednje škole Zabok postoji sva potrebna infrastruktura za provođenje ovakve radionice, pa je škola od početka partner na ovom projektu. Oko osam, u kuhinji je već desetak volonterki, i nekolicina starije djece, koja su godinama sudjelovala u projektu, pa u međuvremenu završila osnovnu školu, ali nastavila ovdje dalje volontirati, sada kao vođe skupina manje djece.

“Mi smo, doslovce, odgojili svoj kadar”, kaže uz osmijeh Jasenka Borovčak, voditeljica cijelog projekta.

 

Priprema se doručak. Jedna ekipica učenika na sokovniku cijedi sok od cikle, jabuke i naranče sa đumbirom. Drugi pripremaju doručak – domaće trgance s vrhnjem i pohani kruh. Kuhaju se čaj i kavovina – dječja verzija kave od ječma i cikorije, koje se neki od nas starijih još sjećaju iz djetinjstva pod imenom Divka. Oko deset dolaze klinci polaznici radionice. Najmanji idu u 4. razred, najstariji su osmaši, njih dvadesetak. Pomaže im još osam starijih iz srednje škole Zabok. Prvo slušaju kratko predavanje o važnosti zdrave prehrane i jelima koja će toga dana pripremati. Ovo je već treća radionica ovogodišnjeg ciklusa, a predavanje koje djeci drži voditeljica radionice Snježana Krpes neobično je holistički sveobuhvatno. Jasno, koncizno, važno. Poručuje djeci da hrana koju svakodnevno konzumiraju utječe na njihovo zdravlje, ali i na to kako se osjećaju, kako misle i kako uče. Dodiruje se važnosti boravka na zraku, važnost igre, važnosti dovoljno sna. Čak i važnosti svjesnog disanja.

Često se nakon predavanja odradi i kratka vježbica disanja, tek toliko da stvari ne ostanu previše apstraktne i teorijske. Djecu se uči važnosti prehrane u skladu s godišnjim dobima, uči ih se tradicionalnoj hrvatskoj kuhinji, ali i poznatim svjetskim jelima iz drugih krajeva svijeta… Sva jela o kojima se priča bazirana su na povrću, voću i žitaricama, ovdje se razmišlja o etičkom problemu konzumacije mesa, i o zdravim alternativama za čovjeka i okoliš. Progresivno, pametno, praktično. U Zaboku.

 

Nakon predavanja vrijeme je za doručak. Svi barem kušajte sok od cikle, kaže Snježana. Ako vam se neki okus možda ne sviđa, katkada treba probati i pet do sedam puta, da se naviknete na nešto novo, kaže.

Na stolu je ostalo tek nešto čaja i kavovine, baš sve drugo se pojelo. Stavljaju pregače i zaštitne kapice na glave pa idu u kuhinju.

Planirani popis jela koja će toga dana kuhati čini mi se neobično ambiciozan za klince – sarma s pireom od suhog graška, slane zapečene palačinke, vegetarijanski gulaš, francuska salata, sirova torta i četiri vrste tradicionalnih božićnih kolača.

Ali ekipa je ovdje uigrana i nema nikakvog stresa. Klinci su podijeljeni u pet grupa, svaku vodi jedna odrasla osoba i u svakoj je po jedan stariji učenik. Oni vode mlađe kroz svaki korak procesa, pokažu im, a maleni onda složno ponavljaju i odrađuju sve pokazano. Posvuda vrele ploče, zahajcane pećnice, noževi, ali baš niti jedno dijete nije se ozlijedilo. Nema nereda, uopće nemaš dojam da ih je toliko puno u kuhinji jer svi imaju posla i nešto rade. Kažu, kod kuće im roditelji ništa ne daju da rade u kuhinji, zato im je ovdje super.

Ovdje upoznaju namirnice koje nikada prije nisu susreli – tempeh, seitan, sojin umak. Uče nove začine. Uče da se kolači mogu napraviti i bez bijelog šećera i bijelog brašna, samo s medom, ili s nekim drugim vrstama slada. Uče o punom zrnu, o dobrim masnoćama, o biološkom uzgoju, o recikliranju organskog otpada koji se odvaja u posebne kante.

Promatram sve to i pitam se zašto ovakvu nastavu nema svaka hrvatska škola. Barem kao izborni predmet. Ovo je toliko više od domaćinstva protjeranog iz nastave. I odgovor nije – nema se novca, ni potrebne infrastrukture. I nije istina da se ne može. Jedini razlog zašto se sve ovo u Zaboku može već toliko godina je – ljudski faktor. Ovdje se naprosto okupila ekipa žena koja je sve to odlučila provesti u djelo jer vjeruju u taj projekt. Profesorica Anka, recimo, kojoj se da doći u neradnu subotu, premda iduće godine ide u mirovinu. Ili voditeljica projekta Jasenka koja je ujedno i voditeljica dječjeg zbora Zabočki mališani, i koja je toliko strastvena oko ove teme da je zbor izdao CD s dječjim pjesmicama posvećenim isključivo zdravoj hrani. Ne trebam ni napominjati da moje dijete već pjevuši zabočki hit o povrtnoj juhi…

Je li istina da su odrasli malo više povukli, a da su najmanja djeca za prvi put možda više gledala? Apsolutno. Ali oni žele ponovo doći, pa nakon dva ciklusa radionica već i oni svašta znaju.

I nisu to nikakva izmišljena prejednostavna bebi jela. Prošli put su tanjurom rezali prave domaće štrukle. Filetirali ribu. Ovaj put su frkali sarme. U jednom trenutku ti se učini – nema šanse da to savladaju. Jer ne ide glatko od prve. Ali onda preguraju nekako par prvih grbavih sarmica, i odjednom je pun lonac. Šezdeset komada!

Nakon jedno tri sata, sva planirana jela su gotova. Bez ijednog incidenta. Sva pripremljena hrana stavlja se na stol. Bogata, zanimljiva trpeza. Klinci s posebnim veseljem očekuju kolače, ali jedu sve. Vege-gulaš, pire od graška, palačinke od heljde nadjevene špinatom i gljivama… Sva pripremljena hrana zaista je jako ukusna. Blago začinjena, ali bogata okusom. Ništa nije premasno, ni preslatko, ni preteško. Odgoj nekih drugačijih jelaca na djelu.

Ali Zagorci ne staju na kuhanju. Oni su s klincima zasadili i svoj eko-vrt, uče djecu o biljkama dobrim susjedima i o kompostiranju. Povrće uzgojeno u tom pokaznom vrtu korišteno je za neke prethodne radionice.

Jednostavno je. Djeca koja zasade kelj, zalijevaju kelj i uberu svoj kelj radije će i pojesti kelj. Razumiju da iza hrane postoji trud i uloženo vrijeme, sunce, zemlja i voda. Kroz nešto njima blisko i zabavno uče o kompleksnosti i vrijednosti života. Bez bubanja napamet. Škola za život. Toliko drugačija od onoga što se provodi u velikoj većini drugih hrvatskih škola.

Oznake:

Željka Klemenčić

PIŠE:

Osnivačica i glavna urednica magazina Mrvica. O hrani i ljudima koji je uzgajaju. O svom životu i učenju uz hranu i kroz hranu. Ali ne samo o tome.

Mirko Cvjetko

SNIMA:

Mirko je dežurni fotograf na zagorskim radionicama zadužen za radne fotke i atmosferu dok jela za njihove kuharice fotografira Maja Danica Pečanić.

Pročitaj druge priče

Start typing and press Enter to search