Planinska kućica od ariša

Na južnom Velebitu, na više od tisuću metara iznad mora, usred kamene vrleti, niknulo je planinarsko sklonište. Osmislio ga je, izradio i postavio arhitekt Ivan Juretić, čovjek koji je odlučio graditi tamo gdje je najteže, bez vode i struje.

Prije tri godine, u ljeto 2012., zaputio sam se sa sinom Rokom od Zavižana prema Rossijevu skloništu, za što treba možda dva i pol sata hoda po poznatoj Premužićevoj stazi. Godinu dana prije već smo bili posjetili Rossijevo skloniš­te, ali iz smjera juga, iz planinarske kuće Veliki Alan. Za tu etapu Premužićke treba tek nešto više, otprilike tri sata lagana hoda, ako ne računate uspone na sporedne vrhunce, koji ipak uzmu još nešto vremena, ali pogledu koji puca na more, prema Pagu i Rabu i preko njih, ne možete i ne trebate odoljeti. Bili su to samo naši izleti u divljinu, prilika da si možda kažemo stvari o kojima smo šutjeli, da budemo ono što jesmo: on, 17­godišnjak sa svom silom upitnika iznad usijane glave i s veličan­stvenim smislom za humor, i ja, njegov raseljeni otac, s ništa manje upitnika i pre­tjeranom željom da vratim vrijeme i popra­vim sve ono što sam mu, valjda, jednom bio pokvario.

Rossijevo sklonište, ili Rossijeva koliba – kako se još ponegdje spominje i piše – mala je kamena kuća usred Rožanskih kukova, najatraktivnijeg dijela današnjeg Nacional­nog parka Sjeverni Velebit. Sagrađena je 1929. za potrebe šumara i planinara, koji su ondje mogli prenoćiti ili boraviti neko vrije­ me, i nazvana po istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju. Sam Rossi (1850. – 1932.) nije bio na otvorenju kuće, zdravlje ga više nije služilo. No, važno je istaknuti ono što se često previđa: u vrijeme kad je građena ta prekrasna kamena kućica, ponad Jerko­vić doca i podno Pasarićeva kuka, još nije bilo Premužićeve staze koja je ukrotila taj najnepristupačniji dio Velebita. Šumarski inženjer Ante Premužić stazu je gradio od 1930. do 1933. godine. Onaj tko je posjetio taj predio Velebita zna o čemu govorim: možemo samo zamišljati kako je prije goto­vo stotinu godina bilo graditi u toj vrleti.

Premužićeva staza, duga 57 kilometara, započinje otprilike 20 minuta hoda južno od čuvene meteorološke postaje i plani­narskog doma Zavižan. Čim smo stupili na nju, na samom početku dočekala nas je hrpa drvne građe nad kojom je bila istak­nuta poruka: Ponesite dasku i pridonesite preuređenju Rossijeva skloništa. Naravno, nije bilo dvojbe. Roko i ja prije godinu dana prenoćili smo tamo – bilo je to lijepo isku­stvo, upoznali smo neobične, zanimljive ljude, kakvi se sreću samo u planini. No, Rossijevo je sklonište tada već bilo u lošem stanju. Unutrašnjost je bila prilično ruini­rana, a Uprava Nacionalnog parka za to kao da ne mari – to legendarno zdanje u nadlež­nosti je Hrvatskog planinarskog saveza, a Nacionalnom parku, čini se, nije u interesu da se posjetitelji, pa i planinari, zadržavaju i besplatno borave u njegovim granicama.

I evo nas sad, godinu dana kasnije, sva­ki sa svojom daskom na ramenu, opet do Rossijeve, ovaj put sa sjevera. Bilo je prije­podne, sunce je već bilo pripeklo, čisto i oštro, bez onih nizinskih omaglica i omare, ublaženo tek varljivim planinskim povje­tarcem. Ispred kućice dva su nam se tipa razveselila: baš nam još te dvije daske fale. I vidi se da vam fale, pomislio sam. 

Rašču­pani, znojni, tukli su čekićima po zvizdanu i postavljali novi drveni pod. Jednoga sam odmah prepoznao – bio je to zagrebački konceptualni umjetnik Sven Stilinović. Drugi se srdačno predstavio: Ivan Juretić. Duže, prorijeđene kose koja je stršila ispod šilterice, živahnih plavih očiju, taj se lik odmah nametnuo kao vođa projekta. Ne onaj koji maše rukama i pokazuje tko bi što trebao raditi, pazeći da se ne zafleka, nego pravi: tip koji je sve smislio, pripremio i odlučio osobno provesti u djelo. 

Sve je bilo tu, ispred Rossijeva skloništa: radni stol, agregat, kanisteri s gorivom, cirkularna pila, bušilice i ostali nastavci, sva sila alata – sve doneseno na leđima sa Zavižana do kuće u divljini gdje nema struje, a voda iz cisterne sumnjive je kvalitete. Ako ste se ikad pakirali za višednevni boravak u pla­nini, pogotovu onoj koja oskudijeva pitkom vodom, onda znate: taj ruksak mora biti pakleno težak. A u ovom slučaju radilo se o gomili opreme koja se morala u više tura prebacivati do odredišta.

Rašču­pani, znojni, tukli su čekićima po zvizdanu. Ivan Juretić srdačno se predstavio. Duže, prorijeđene kose koja je stršila ispod šilterice, živahnih plavih očiju, taj se lik odmah nametnuo kao vođa projekta. Ne onaj koji maše rukama i pokazuje tko bi što trebao raditi, pazeći da se ne zafleka, nego pravi: tip koji je sve smislio, pripremio i odlučio provesti u djelo.

Fiks­ideja riječkog arhitekta Ivana Juretića, koji je studirao u Milanu i Ljubljani, bila je učiniti boravak u Rossijevu skloništu ugodnim. A obiteljsko nasljeđe – djed mu je bio stolar i za sobom ostavio opremljenu stolariju – omogućilo mu je da svoje zamisli provede u djelo.

Roko i ja prihvatili smo se brušenja že­ljeznog prozorskog kapka, a to je zadnja stvar koju biste očekivali od aktivnog od­mora na Velebitu. Ispod tog smo prozora, naime, ljeto prije lijeno promatrali obitelj divokoza koje u suton, kao i nas dvojica, do­kono bulje prema moru. Ipak, lagao bih kad bih rekao da nisam osjećao ponos zbog toga što makar malo sudjelujemo u rekonstrukciji kultnog objekta hrvatskog planinarstva.

Dakle, kao časni sudionik te sam jeseni na svoju mail ­adresu primio prve fotogra­fije interijera Rossijeva skloništa. Izgledalo je senzacionalno: svijetlo drvo, funkcional­na rješenja – od poklopca gustirne do vješa­lica za odjeću, od stola i stolica koje se mogu složiti kao kockice i prenamijeniti u ležaje­ve do praktičnih ljestava koje vode u gornju etažu gdje može prespavati barem petero ljudi. Reklo bi se nekad: kao iz žurnala.

I onda sam čuo prve zamjerke: dobra stara Rossijeva sad izgleda kao Ikea.

Molim? Doživio sam to kao osobnu uvre­du, iako nisam elitist i nemam ništa protiv Ikeine praktičnosti i dizajna za široke mase. Ali, to nije mogla biti istina, znam, upoznao sam te ljude – oni znaju planinu i ne bi joj to učinili.

Tri godine kasnije, početkom rujna 2015., vratio sam se na Velebit sa Željkom. Žena je iz ravnice, iz istočne Slavonije, sanjkala se samo kad su je vukli, nikad saonicama nije jurila nizbrdo. Cijepljena od bilo kakvog planinarenja, ova bi mi bivša vinkovačka pankerica znala reći: nemaš pojma, najteže je hodati po ravnom.

Ipak, nekako, poželjela je sa mnom u planinu. I tako sam ušao u Rossijevu kolibu prvi put otkako je preuređena – i prvi je put doživio kao kolibu. Prije me je, naime, uvijek zbunjivalo to što kamenu kućicu, planinarsko sklonište, zovu kolibom: nije li koliba nešto toplo, drveno?

Nakon tri godine otkad je obnovljena, u njoj se, doduše, već vide tragovi nekih čudnih ljudi koji ostavljaju za sobom svoje smeće, čini se da nedostaje i dio pokućstva, ali ono što je građeno iz čiste ljubavi prema najljepšoj planini teško je baš zatrti.

U Rossijevoj kolibi tog popodneva, ve­čeri, noći i jutra dan poslije nije bilo nikoga osim nas. A takav je ekskluzivni smještaj, u udobnoj kolibi usred potpune divljine, danas jako teško naći. S planine smo sišli ozareni, bolji ljudi. Magija Velebita na djelu.

A koliko je snažna magnetska privlačnost te planine, pokazalo se ubrzo. Još se nisu slegli dojmovi našeg četverodnevnog bo­ravka na Velebitu, još su nam bila puna usta slasnog ričeta koji nam je spremio dežurni planinar Marino u kući Alan (zvao je to jelo ‘slabojebec’), i medice kojom nas častio me­dar Joža, još su žive slike medvjeda kojeg smo sreli uz cestu iznad Krasna, divokoze čije smo vratolomne skokove gledali sjedeći pred Rossijevom… Nije prošlo tjedan dana a već smo jurili autom put Baških Oštarija. Išli smo na poziv Ivana Juretića, čija obno­va Rossijeva skloništa nije prošla nezapa­ženo: osim što su on i zagrebački arhitekt Robert J. Loher nominirani za nagradu 50. zagrebačkog salona arhitekture, Hrvatski planinarski savez angažirao ga je da osmisli i izgradi planinarsko sklonište na Ždrilu, sedlu ispod Ždrilskog kuka gdje prolazi Velebitski planinarski put za Šugarsku dulibu, do koje od Oštarija ima dobrih sedam sati hoda. Tu će, dakle, sklonište itekako dobro doći. Pritom, tu smo već na južnom Velebi­tu, na divljem terenu koji nije blagoslovio graditeljski genij Ante Premužića, pa je hodanje zahtjevnije i kudikamo napornije.

Riječki arhitekt Ivan Juretić, fanatični velebitaš i strastveni drvodjelac, na Ždrilu je već ljetos postavio sklonište, ostalo je još samo limeni krov pokriti kamenom kako bi ga se dodatno učvrstilo i osiguralo od jakih udara vjetra, pa je na tu akciju pozvao ljude sa svoje mailing­liste.

Noćilo je pa smo odlučili prespavati u staroj osnovnoj školi prenamijenjenoj u udoban hostel. Trojici zagrebačkih trekera, Tomislavu i dvojici Branimira, mrak nije smetao – nabacili su opremu, uprtili ruk­sake, stavili čeone lampe i zapalili u noć, prema Ždrilu. Mladost ­ludost.

 

Čim izađeš iz šume na sedlo podno Ždril­skog kuka, ispod tebe preko livade pukne pogled na more. Ali, pažnju nam zaokuplja prizor zdesna: čudesna kućica od ariševa drva, oštra krova koji je još trebalo pokriti kamenom. Ili, kako bi rekao Ivan, vilovitim stijenjem iz okolice.

Mi smo ipak krenuli ujutro, nakon doručka. Put kreće uzbrdo preko Terezijane – stare ceste od Gospića do Karlobaga koju je dao izgraditi austrougarski car Franjo Josip i nazvao je po svojoj majci Mariji Tereziji, a sad njome ide poučna staza – zatim uz padinu skijališta, ispod žičare koja već godinama ne radi, i dalje u šumu. Potom se spuštamo na dugačku livadu Sladovaču na čijem južnom kraju ulazimo u bukovu prašumu. Izmjenjuju se oštri usponi i strme nizbrdice, i do cilja stižemo za tri sata.

Čim izađeš iz šume na sedlo podno Ždril­skog kuka, ispod tebe preko livade pukne pogled na more. Ali, pažnju nam zaokuplja prizor zdesna: čudesna kućica od ariševa drva, oštra krova koji je još trebalo pokriti kamenom. Ili, kako bi rekao Ivan, vilovitim stijenjem. U obzir je dolazilo samo kame­nje koje se nalazi u okolici. Kad smo došli, radovi su već bili u punom jeku. Nekoliko ljudi tražilo je uokolo kuće pogodno kame­nje, koje su onda tehnikom suhozida slagali majstor Jure uz Ivanovu pomoć sa stražnje, te Andrija i Kate s prednje, strmije strane.

Prije nego što smo se priključili akciji, ušli smo u kućicu, planinarsko sklonište Ždrilo. Odmah smo prepoznali Ivanov rukopis (i doslovce: kao i u Rossijevoj kolibi, na poje­dinim su elementima uz riječi dobrodošlice u drvu ispisane i upute za korištenje i po­neko pravilo kućnog reda). Niz praktičnih rješenja, kao i u Rossijevoj, samo još dotje­ranijih: LED rasvjeta napajana preko solar­ne ploče na krovu, utičnica za punjenje mo­bitela, laptopa ili baterije fotoaparata, stol, stolice, drveni ležaj na kojem se može smje­stiti četvero, prozor s pogledom na more, a u kutu, ispod okruglog zrcala, umivaonik/ sudoper u koji voda curi iz pipe koja se aktivira pritiskom noge, kao u potpalublju broda. Cisterna za kišnicu, zapremine tisu­ću litara, neupadljivo je smještena u podu, ispod drvenog poklopca pod našim nogama. Genijalni, praktični minimalizam, komfor kakav planinar može samo poželjeti.

Ivan Juretić sve je dijelove ovog skloniš­ta završio prema vlastitim nacrtima još 2014., ali je onda sve to još godinu dana sta­jalo u njegovu dvorištu jer Hrvatska vojska, koja ga je, po prethodnom dogovoru, heli­kopterom trebala prebaciti na Ždrilo, nije mogla naći slobodan termin. Naposljetku je posao preuzeo privatnik Zoran Matić, koji je svojim helikopterom iskrcao 13 paketa što ih je Ivan spakirao prema pilotovim naputcima: nisu, naime, smjeli biti teži od 400 kilograma.

Ivan je na planini proveo 21 dan sastavljajući i gradeći sklonište, uz pomoć prijatelja dobrovoljaca, a ponekad i sam. Kaže da toliko dana u planini ljeti, inače, ri­jetko provodi. On je zimski velebitaš, čovjek koji se najradije sam na turnim skijama zaputi u bijele visine.

Troškove prijevoza, kao i građevnog materijala, platio je HPS, a dobra je vijest da planiraju u toku idućih deset godina otvori­ti po jedno planinarsko sklonište godišnje.

Ivan je potom na planini proveo 21 dan sastavljajući i gradeći sklonište, uz pomoć prijatelja dobrovoljaca, a ponekad i sam. Kaže da toliko dana u planini ljeti, inače, ri­jetko provodi. On je zimski velebitaš, čovjek koji se najradije sam na turnim skijama zaputi u bijele visine.

Njegova prijateljica Kate Foley, američka koreografkinja, plesni pedagog i dugogodiš­nja instruktorica joge, koja već osam godina živi i radi u Hrvatskoj, prisjeća se tih dana: – Jedne je noći zapuhala jaka bura. Krov je još bio otvoren i spavali smo pod vedrim nebom, ali zaštićeni od vjetra. Daleko od bilo kakvog svjetlosnog zagađenja, tisuću metara iznad mora, nebo nikad nije bilo zvjezdanije. Tu ću noć pamtiti zauvijek.

Pridružio sam se drugoj dvojici entuzijasta, Domagoju i Momiru, u pronalaženju i pre­nošenju odgovarajućeg kamenja, a kameni je pokrov naočigled rastao – mogao bi biti gotov još danas. Mi to nećemo vidjeti jer nas čeka povratak u Baške Oštarije, ali dola­zi smjena: nekolicina planinara PD “Panj”, društva kojem je pripala dužnost da brine o ovom skloništu, sad će zasukati rukave…

Ivana uskoro čeka i novi projekt: Nacio­nalni park Risnjak od njega je naručio ure­đenje jednog drugog poznatog planinarskog odredišta – doma na Snježniku.

A mi, još dok smo istim putem, klecavih koljena (sveti Ante Premužiću!), žurili da stignemo u Baške Oštarije prije mraka, mi smo znali da ćemo opet doći na Ždrilo, po zasluženu porciju zvjezdanog neba i sve­mirske tišine.

Za početak nabavite maleno plinsko kuhalo s kartušom i ubacite ga u ruksak. Nije teško, a omogućit će vam topli obrok ili čaj u brdu. Juhe iz vrećice i mesne konzerve vrlo su popularne među planinarima, ali tijelo će vam biti zahvalno ako ih naprosto preskočite. Bolje u brdu malo biti gladan negoli tegliti i jesti mesne doručke. Imajte na umu da ponesete dovoljno vode. Ako, poput mene, pijete puno čaja, to će vam lijepo opteretiti ruksak. Za naš prvi zajednički posjet Velebitu logistički smo se podijelili ovako: Zec nosi normalnu hranu, znači špek, luk, sir i kuhana jaja, a ja nosim nenormalnu, astronautsku hranu: slane bučine sjemenke, indijske oraščiće, sirove energetske pločice, čokoladu i sušeno voće. Bez puno planiranja, opskrbili smo se optimalno. Odustajanje od svih viškova i svođenje prehrane na ono nužno dalo mi je ogroman osjećaj mira i zadovoljstva. Malo moćne hrane punog okusa. Žvakanje u tišini. Ne sjećam se kada sam u tako običnoj hrani više uživala. Za trenutke od posebne ljepote i važnosti, recimo promatranje zalaska sunca, čuvala sam i vrećice napunjene rinfuzom zbilja dobrog čaja. Desert smo si složili od komada kiselog raženog kruha s komadom kozjeg škripavca i suhe datulje. Hit sezone.
Oznake: , ,

Gordan Zečić

PIŠE I SNIMA:

Zec je uz Mrvicu vezan privatno od prve misli o nastanku magazina, a volontirao je na svim pozicijama u redakciji od pisanja i fotkanja do sjeckanja i grilanja.

Pročitaj druge priče

Start typing and press Enter to search