Znate li da se u laboratorijima već uzgajaju koža i meso, kao i drugi biofabricirani materijali koje stvaraju alge, bakterije ili gljive? Emma van der Leest je mlada nizozemska dizajnerica koja se među prvima priključila revolucionarnom pokretu

Dok je jednima ideja održivog razvoja tek maglovita utopija, drugima je ona precizan matematički algoritam. Među potonje spada i Emma van der Leest. Mlada nizozemska dizaj­nerica među prvima se priključila pokretu Bio­fabricate. Biodizajn za nju je dizajn budućnosti koja je već počela. Što je uopće biodizajn? Biodizajn je utemeljen na principima bioproizvod­nje, polja koje je izraslo iz tehnologija regenerativne medicine – zbog potrebe za zamjenskim kožnim, mišićnim ili koštanim tkivom. Biodizajn inkorporira žive organizme – bakte­rije, gljivice, alge ili stanične organizme – u sam dizajnerski proces. Na taj način otkrivaju se materijali koje je sama priroda dizajnirala, ali ih nije patentirala – kaže Emma. Biodizajneri sada tra­gaju za novim, na taj način stvorenim ili, točnije, uzgojenim ili laboratorij­ski fabriciranim materi­jalima koji su potpuno biorazgradivi i usto kod samog uzgoja minimali­ziraju upotrebu svih tvari štetnih za ekosistem. Ali, zgulimo politički korektan govor s ovih zelenih ideja. Što to u praksi znači?

Biodizajneri poput Emme vjeruju da stvara­nje održivih proizvoda nije samo moguće nego je – imperativ.

Tijekom specijaliza­ cije na roterdamskom sveučilištu Emma je s još dvije kolegice surađivala s Tvornicom budućnosti (Factory of the Future). Ova multidisciplinarna suradnja rezultirala je proizvodnjom održivog materijala koji je dizaj­nirala priroda, a koji samoj kompaniji pomaže da proizvodi hranu na održiviji način.

Finalni proizvod je pladanj, odnosno posuda u kojoj se prodaju gljive. Stvoren je od micelija samih gljiva i od konop­lje. Korišteni micelij je prva faza rasta gljive koja poslije ide u prodaju, a konoplja je otpadni proiz­vod gradske tvornice koja proizvodi povrće unutar velikoga hidroponskog sistema. (Usput, radi se o tvornici Uit Je Eigen Stad, koja gradi najveći hidroponski sistem u Ev­ropi). Matovi od konoplje njima služe kao supstrat, odnosno zamjensko tlo. Takve se konopljine pros­tirke inače koriste samo jednom, nakon čega idu na kompost. Ista tvornica bavi se i proizvodnjom šitake gljiva, na kupovnim blokovima za uzgoj gljiva. Ove blokove čini kombi­ nacija slamnate prašine i micelija. Tu na scenu stupaju Emma i njezin biodizajnerski kolektiv.

Da bi se optimizirao kružni sistem prehram­bene proizvodnje, spore šitake gljiva injektirane su u iskorištenu prostirku od konoplje. Nakon otprili­ke dva tjedna micelij se proširio po matu i krenule su nicati gljive. U pravim klimatskim uvjetima za rast, nakon još tjedan dana gljive su spremne
za berbu. Ono što ostaje nakon berbe prostirka je od konoplje obrasla micelijem. Zbog micelija materijal postaje vodoot­poran, odličan je izolator, a potpuno je biorazgradiv.

Samim time otpadni materijal postaje vrijedan novi proizvod široke primjene. U slučaju ove konkretne tvornice hrane i projekta u kojemu je sudjelovala Emma, od novonastalog materijala dizajnirana je ambalaža u kojoj se prodaju šitake. Prostirka se dalje preša, peče u pećnici da bi se zaustavio rast micelija, zatim laserski reže i slaže kao kutija. Kupnja slam natih blokova s micelijem postaje potpuno suvišan trošak, a upotrebni vijek konopljina mata produljen je za barem tri puta. Ukratko, to je biodi­zajn na djelu.

Kako ste se uopće našli u skliskom polju biodi­zajna? Nije li to područje koje sasvim zamagljuje granicu između prirod­nog i umjetnog, odnos­no stvorenog?

– Prije nekoliko godina otkrila sam cijelo to novo polje biodizajna na jednoj nevjerojatnoj izložbi u Rotterdamu – Design Col­umn #1, Micro Impact. Oduševljena otkrićem, počela sam uzgajati celu­lozni materijal koji su stvarali mikroorganizmi. Ova suradnja mene kao dizajnera i samih mikro­ organizama zahtijevala je dosta istraživanja – kako sâm materijal raste, što mu je potrebno da raste onako kako ja to želim, i što mi je sve potrebno da bih ga mogla uzgaja­ti. Istražujući prirodna bogatstva mi otkrivamo nova svojstva organizama i pretvaramo ih u opipljiv materijal, a na samom kraju i novi proizvod.

Udružila sam se u pro­cesu stvaranja sa žutom inteligentnom plijesni da bih otkrila mogu li koristiti živi organizam kako bih kreirala
inteli­gentne uzorke i dizajn baziran na biološkom algoritmu. Moj
proiz­vod je nova dizajnerska paradigma.

Recite nam nešto više o ‘biološkom kompjutoru’ i projektu Form Follows Organism (Forma slijedi organizam).

– Form Follows Organ­ism je biološki kompjuter, projekt iz biodizajna koji pomiče i mijenja ulogu dizajnera. On postav­lja pitanje možemo li mi kontrolirati sam proces rasta/uzgoja materije. I kako možemo dizajnirati nove alate i algoritme da bismo razotkrili moć žive stanice?

U ovom slučaju udružila sam se u pro­cesu stvaranja sa žutom inteligentnom plijesni
da bih otkrila mogu li koristiti živi organizam kako bih kreirala inteli­gentne uzorke i dizajn baziran na biološkom algoritmu. Moj proiz­vod je nova dizajnerska paradigma, utemeljena na kultiviranju materijala uz pomoć živih stanica koje su uzgojene i stvorene da bi sintetizirale prirodni materijal, ali s novim funkcionalnim i estetskim svojstvima. 

 

Iza vas je iskustvo stvaranja nekolicine uporabnih pa i modnih proizvoda od biofab­riciranih materijala. Radi li se o eksperimentima i prototipima ili smo na pragu masovnije proiz­vodnje?

– Torbica i svjetiljka nastale su tijekom mog staža u londonskom studiju Biocouture. Šest mjeseci stažirala sam kod Suzanne Lee. Ona je započela s uzgojem kombuche, odnosno celuloze na zelenom čaju da bi dobila materi­jal od kojeg proizvodi odjeću. Ona me naučila da to radim kako treba. Sam proces od uzgoja materijala do dizajna proizvoda od tog materi­jala zaista je nevjeroja­tan. Biorazgradiva urna nastala je kad sam radila s jednim knjigovescem koji je koristio ljepilo od kosti. To se životinjsko ljepilo koristilo tisućama godina, još su Egipćani s njim radili. Usto, sama struktura kosti je preli­jepa, pa sam ja počela istraživati kako mogu stvoriti umjetan koštani materijal koji je potpuno biorazgradiv. To je rezul­tiralo velikim brojem materijalnih testova, a dizajnirala sam i proiz­vod koji reflektira samu kvalitetu materijala – urnu. Postojeće urne po mojem mišljenju nisu baš estetski dorađene i nisu biorazgradive. Moje je mišljenje da ljudi trebaju vidjeti, osjetiti i iskusiti ljepotu tog materijala koji Majka Zemlja može ap­sorbirati. Sam oblik urne je dvostruko konusan što predstavlja dihotomiju između života i smrti, između tijela i duha, između neba i zemlje.

Urna se također može zakopati u zemlju i orga­nizmi iz tla sasvim će je razgraditi za pet mjeseci. Taj je projekt lani bio predstavljen na London­skom tjednu dizajna.

Vi održivost vidite kao osnovni zadatak za dizajnera?

– Mi kao dizajneri, znanstvenici, pa na kraju i konzumenti moramo preuzeti više odgovor­nosti za cijeli dizajnerski proces. Moramo reduci­rati količinu otpada kao nusprodukta proizvodnje i proizvoditi samo ono što nam je nužno. Novi alati, materijali i metode predstavljeni su dizaj­nerima čije će primijenje­no mišljenje i dalje biti ključno za realizaciju biofabriciranih artefaka­ta. Dizajneri su suočeni s izazovima i ograničenjima koji se pojavljuju kad ra­diš sa živim organizmima.

Mi kao dizajneri, znanstvenici, pa na kraju i konzumenti moramo preuzeti više odgovor­nosti za cijeli dizajnerski proces. Moramo
reduci­rati količinu otpada kao nusprodukta proizvodnje i proizvoditi samo ono što nam je nužno

Kako vi vidite bio­dizajnerski proces bu­dućnosti?

– Dizajneri budućnosti funkcioniraju u multi­disciplinarnom radnom okruženju i ne proiz­vode više samo dizajn, forme, strukture i uzorke. Dizajner budućnosti, dizajnirajući svoje ma­terijale derivirane iz živih organizama, surađuje sa stručnjacima iz različitih disciplina da bi došao do najboljih rezultata. Kroz snažan dizajn koji priča uzbudljivu priču produkt dizajner naglašava dodirne točke zanata, znanstvenog istraživanja i novih tehnika proizvod­nje. Na koncu, dizajner postaje arhivist novih materijala i tehnika, i di­zajnira sa samim životnim materijalom. Dizajneri iniciraju interakcije između ljudi i prirode, posredujući povijesno problematičnom odnosu, i stvaraju mogućnosti za nove veze i nove načine – na zajedničku korist. Dizajnerova tehnička sposobnost da uključi, promijeni ili stvori nove algoritme, koji su zapravo serije instrukcija, stalno je u razvoju. Dizajneri su majstori primjene: oni mogu materijal pretvoriti u poželjan proizvod. Usto, trebaju razmišljati kako će konzument koristi­ti proizvod i kako se taj proizvod uklapa u širi sistem, kako će proizvod funkcionirati s protokom vremena i koji mu je očekivani životni vijek. Ovaj način razmišljanja je točno ono što nam treba ako ćemo stvarati s biološkim tehnologijama.

Na kraju postaje jasno: pri­roda je najbolji dizajner. Manipulirajući stanice i žive kulture, znanstve­nici mogu prilagođavati svojstva materijala poput snage, izdržljivosti ili teks­ture. Ti zapravo možeš uzgojiti odjevni predmet od nule, bez ikakvog otpadnog materijala.

Mislite li da ćemo svi još za ovoga života nositi kožne jakne uzgojene u laboratorijima? I kakvo je vaše mišljenje o in vitro mesu?

– Ja mislim da ćemo u budućnosti nositi, kupova­ ti, živjeti i jesti drugačije. Javnost je spremna
za biofabrici­ranu budućnost. Ljudi postaju sve svjesniji promjena u našem okolišu kao i cijene koju te promjene nose. Na kraju postaje jasno: pri­roda je najbolji dizajner. Manipulirajući stanice i žive kulture, znanstve­nici mogu prilagođavati svojstva materijala poput snage, izdržljivosti, teks­ture ili težine, na primjer. Ti zapravo možeš uzgojiti odjevni predmet od nule, bez ikakvog otpadnog materijala.*

A što se tiče in vitro kože i mesa… Njujorška start-up kompanija Mo­dern Meadow ne kultivira životinjske stanice da bi uzgojila hamburger ili odrezak. Fokus je na materijalima životinjskog porijekla ili točnije – na koži uzgojenoj u labora­toriju, uzimanjem stanica, ali bez ubijanja same životinje.

Oni žele doći do važnih poboljšanja dizajna i performansi samog proiz­voda. Ne žele stvoriti materijal istovjetan koži, nego – bolji od kože. Dok sam boravila u New Yorku u studenome ove godine kao suorganizato­ rica konferencije Biofabricate: Design, Biology, Technology: Growing Better Future, naš je tim ispisivao povijest.

Tijekom zadnjeg pa­nela Nature Recrafted, Andras, predsjednik firme Modern Meadow, poka­zao je steak chip, odreskov ili mesni čips, uzgojen iz uzorka životinjske stani­ce. Ovaj se komadić mesa može opisati kao križanac krumpirovog čipsa i beef jerkyja – komada sušene govedine. Uz proizvod­nju, uzgoj ili kultiviranje ovakvog komada mesa još uvijek se veže vrlo visoka cijena. Ali Andras vjeruje da će cijena pada­ti kako se proizvodnja bude povećavala. Proces laboratorijskog kultivi­ranja mesa on uspoređuje s procesom u bilo kojoj mikropivovari.

*Održivost je vrlo važna za proizvodnju tekstila. Četvrtina svih pesticida u poljoprivredi upotrebljava se za uzgoj pamuka. Proizvodnja odjeće zahtijeva ogromne količine vode. Tekstilna industrija nosi 10 posto ukupne globalne emisije ugljičnog dioksida , a gotovo polovica svjetskih problema s otpadnim vodama i kanalizacijom povezana je s tom industrijom. Jedna šestina čovječanstva zaposlena je u tekstilnoj industriji. Uglavnom su to ljudi iz Trećeg svijeta, koji često žive ispod granice siromaštva. BioCouture je proizvod koji to želi i može promijeniti u bliskoj budućnosti. Pamuk ili slični tekstili mogu biti zamijenjeni materijalom koji proizvode mikroorganizmi – od bakterija, gljivica i algi do celuloze, hitina i proteinskih vlakana poput svile. Odjeća koju su stvorile bakterije, možete li to zamisliti? Suzanne Lee stvorila je novi zeleni koncept da bi kreirala potpuno zelenu modnu kolekciju. Londonska modna dizajnerica pravi otopinu zelenog čaja i šećera u kombinaciji s kvaščevim vlaknima da bi dobila kompaktan sloj nalik koži. Surađuje s mnogim znanstvenicima i udružila se s vodećim bio i nanotehnologijama da bi stvorila obnovljive izvore kvalitetnih i potpuno biorazgradivih materijala koji ne proizvode otpad.

Željka Klemenčić

PIŠE:

Osnivačica i glavna urednica magazina Mrvica. O hrani i ljudima koji je uzgajaju. O svom životu i učenju uz hranu i kroz hranu. Ali ne samo o tome.

Menno Boer

SNIMA:

Ovog gospodina nismo imali prilike upoznati. Znamo samo da je on snimio sjajnu otvornu fotografiju Emme s mikroskopom koju nam je ona ustupila.

Pročitaj druge priče

Start typing and press Enter to search