Pčele kipara Janka

Koliko uopće znamo o pčelama? I tko su ljudi koji se pčelarstvom bave iz čiste ljubavi? To je pitanje Barbaru dovelo u Glinu, gdje su smještene košnice jednog zagrebačkog kipara i profesora, koji od pčela uči u hodu i uživa u radu sa svojim zajednicama

Evo, ovdje! Baš tu! Hoćemo kupit?!” izvikujem uporno nakon svakog zavoja dok se k Janku i Petri vozimo negdje između Lekenika i Gline. “Ja bi ovu kuću! Ne, ovu! Evo, ovu, ovu mi kupi!”

Hoće li je kupiti on, ja ili banka, nema sad veze, samo neka mi netko više barem jednu kuću na selu kupi. Ne mora ta kuća na selu biti baš u ovom selu. Nek je zeleno, nek trijem ne gleda na cestu i nek je drveća više nego livade. Ne vikendica – to previše smrdi na neku radinost – jednostavno, kuća na selu. A tu oko Gline je neoče­kivano lijepo i, očekujem, jeftino.

“Ali”, više ne može izdr­žati Nikola, koji ne želi sad ući u raspravu oko toga tko bi na selu prije poludio i mogu li ja zapra­vo bez gradskog smra­da, “kuće na selu su za marljive ljude. Mi nismo marljivi.”

Istina toliko očita da ostajem bez teksta. Kuća je, ona moja, u retrovizoru sve manja i nastavljamo dalje u tišini.

“Zašto si odlučio imati pčele?”
“Zanimale su me!”
Kipar, profesor u Školi primijenjenih umjetnos­ti, Janko je u dvorištu obiteljske kuće u Vrapču vlastitim rukama izgradio atelje. Na drugom katu kuće, opet sam, sređuje stan. U Glini su roditelji na djedovini još prije rata počeli zidati novu kuću, no Janku je puno draža ona stara, drvena, u kojoj su živjeli baka i djed. Trenutno preuređuje kupaonicu, mijenja daske na trijemu, stavlja novu plafonsku deku. Treba malo srediti kuhinju, prozore, ugraditi roštilj u drvarnicu, a od stare štale napraviti radionicu. Na livadi ispred kuće neko su vrijeme uzgajali lavandu, ali nije baš išlo pa sad to rade tek toliko da imaju ulja za vlastite potrebe.

I na kraju, ili na početku, tko bi više znao, tu su i pčele. Brine se o svo­jim zajednicama, vodi pčelarski dnevnik, na plus trideset oblači plastično zaštitno odijelo i po šest, sedam sati zna stajati uz košnice. Nekad se nakon posla u školi “zaleti” do Gline i natrag, samo da ih provjeri. Pokazuje nam mjesto gdje vrca med, objašnjava kako topi vosak, a kako skuplja propolis. Osjećam na sebi Nikolin pogled koji govori: “Eto vidiš, Janko može imati kuću na selu.” Jer Janko je marljiv.

Prvu je košnicu nabavio prije pet godina. Već je počeo o pčelama malo više čitati, bio je fascini­ ran njima i njihovim ponašanjem, a onda je slučajno saznao da prija­telj njegovih roditelja ima košnice i on mu je jednu poklonio. I taj je prijatelj, također početnik, donio svoje košnice na Jankovu obiteljsku zemlju u Glini i zajedno su krenuli učiti. Prve su godine, sjeća se Janko s podsmijehom, držali košnice na balkonu da im ih netko slučajno ne ukrade. “To baš nije bilo praktično.”

Iduće je godine prijatelj odnio svoje košnice i Janko je ostao sam. Danas ima 19 košnica, a u svakoj živi pedesetak tisuća pčela, ovisno o plodnosti matice. Košnice su, otkad ih je preselio s balkona, smještene u voćnjak kako bi imale nešto hlada. Jednom kad se košnicu smjesti, ne bi je trebalo seliti jer orijentacija pčela jako ovisi o položaju koš­nice na koji su navikle.

“U početku radiš velike greške jer ne znaš. Stalno se razrojavaju. Ne znaš da postoji voskov moljac koji uništi saća, pa ih ne zaštitiš. Ostaviš med vani, pa nastane grabež. Gubio sam puno energije jer nisam znao.”

Janko inzistira na tome da još uvijek uči, no ne­ke mu se stvari više ne događaju. Razrojavanje sada, koliko je moguće, drži pod kontrolom.

Također, “njegove cure” sad ga manje bodu. “Sad kužim što radim, manje
ih uznemiravam. Ako nisi ti nervozan, nisu ni one.” U početku je znao biti ne­ dovoljno ili loše obučen, previše oko njih raditi kad nije trebao, ako je uz to još i sam bio nervozan, znao je imati i po 10, 15 uboda u jednom danu. “Sad mi je to meditativno. Ni ne osjetim da sam pri poslu već nekoliko sati.”
A što je, zapravo, pčelarski posao?

Naravno, kao i onaj pče­linji, ovisi o dobu godine. Košnice se preko zime, manje­više, ne diraju. Pčele tada ne izlaze van i nema potrebe uznemira­vati ih. Prvi pregledi počinju u drugom, trećem mjesecu. Od tada pa do početka jeseni, Janko sva­ki drugi tjedan pregledava košnice. U tom razdo­blju pazi da pčele imaju dovoljno mjesta, raspore­đuje okvire kako bi one i dalje išle na pašu i dono­sile nove zalihe te imale prostora za reprodukciju. Provjerava zdravlje mati­ce, jedine plodne pčele u košnici. Ako u košnici ne nađe jednodnevno leglo, znači da matice više nema i tada je treba ili kupiti ili, što Janko uglavnom radi, iz druge košnice uzeti matičnjak iz kojeg će nastati nova matica koja će nakon oplodnje nastaviti s reprodukcijom. Također, treba spriječiti i spomenuto rojenje. Kad u košnici nema dovolj­no mjesta i broj pčela postane prevelik i samim tim suvišan, pčele same izvlače matičnjak i potiču stvaranje nove matice s kojom ostaju u košnici, dok velik broj njih sa starom maticom izlazi iz košnice u potrazi za no­vom nastambom. Rojenje je, ako nije planirano, za pčelara nepoželjna pojava jer prvotna zajednica slabi, a pčele, k tome, sa sobom odnose i med kao zalihu dok ne nađu novu prirodnu nastambu. Kada do rojenja ipak dođe, pče­lar će pokušati uhvatiti roj i smjestiti ga u novu košnicu.

Na početku radiš greške jer ne znaš i tako gubiš puno energije. Sad kužim što radim, manje ih uznemiravam, manje me bodu. Ako nisi nervozan ti, nisu ni one. Sad mi je to meditativno.

Pitam Janka je li mu ikad bilo toliko teško da je htio odustati. “Jednom. Neg­dje u drugoj godini kad mi je od devet košnica njih četiri ili pet uginulo, tad sam pomislio da odusta­nem.”

I ja se sjećam kad nam je o tome u to vrijeme pričao i tad mi je prvi put postalo jasno da Janko ima posla sa živim bićima uz koja se vezao i čija preuranjena smrt za njega znači više nego samo propali posao. No, tu je krizu pregrmio i danas ni nakon pet godina pčelarenja nije izgubio svoje prvotno zanimanje za proučavanje “tih malih živina”. Ako išta, uz brigu i suživot, žar je sad veći. Neki dan je, na primjer, vidio ples pčela. “Gledaš ih i vidiš: ove rade jedno, ove nešto drugo, i onda ti jedna zapne za oko jer se drugačije giba, počne čagati u sredini a ostale je gledaju”, govori sa smi­ješkom. Jedno je o tome čitati, a drugo vidjeti, da ne kažem prepoznati. Izviđačice na taj način pokazuju ostalima gdje ima nektara, vode ili propolisa. Za svaku od tih potrepština postoje odre­đene sakupljačice, koje onda kreću u pašu. Uz to u košnici grade ćelije, čiste košnicu, štite maticu… 

Što pčela skuplja i radi, ovisi o njenoj starosti, u toku životnog ciklusa treba­la bi proći cjelokupni radni krug unutar i izvan košnice.

Propolisom pčele dezinfi­ciraju košnicu, zatvaraju rupe, štite ulaz, a mogu njime i mumificirati živo­tinje koje se, namjerno ili slučajno, nađu u košnici. To su svojstvo prepoznali još u drevnom Egiptu, a o ljekovitim i antibakterij­skim svojstvima propolisa govore antički izvori od Aristotela nadalje. Po prirodi gust i smolast, propolis se najčešće topi u alkoholu i konzumira kao tinktura. Jankove bočice sadrže 33-­postotni propolis (33% suhe tvari). Zakonski je propisano da bi propolis trebao sadržavati 35% suhe tvari no, na policama apoteka u prodaji se nalazi i propolis od 10 do 35%.

Regulama se Janko tek sad počinje baviti. Po broju košnica i količini meda koji proizvede još uvijek definitivno spada u hobiste, no planira su učlaniti u pčelarsko društvo jer je to, njegovim riječima, etički. Na taj način doprinosi lakšoj evidenciji i nadzoru nad pčelarstvom u Hrvatskoj što je, kaže, najvažnije zbog raznih zaraza koje se onda mogu na vrijeme prepoznati i zaustaviti. Tada će i na papiru biti dio pčelarske tradicije koja na ovim prostorima seže sve do Vinodolskog zakonika (1288.) kada je prvi put, na pergamentu, opisa­na proizvodnja meda u Hrvatskoj.

“Nešto bude teško, nešto dosadno, ali kad vidiš taj med, kad kreneš vrcati, onda ti je sve milo.”

I na kraju, dok malo istražujem i pokušavam popuniti rupe u svom razgovoru s Jankom, dođe mi malo žao što nismo od onih koji imaju pop-­up prozorčiće i fluorescentna slova za “Jeste li znali?!”. 

Jer, jeste li znali da su pčele jedini insekti koji prozvode hranu koju mogu jesti i ljudi?Jeste li znali da su pčele zaslužne za oprašivanje 35% biljaka na zemlji? Jeste li znali da se dopri­nos njihova oprašivanja ljudskoj hrani diljem svijeta procjenjuje na 265 milijardi eura?

Kad smo već kod marlji­vosti.

Oznake: , , ,

Barbara Šarić

PIŠE i SNIMA:

Barbara je diskretna i dokumentaristica. Pomogla nam je da shvatimo da želimo Mrvicu očistiti od svih viškova, ogoliti je od stylinga i živjeti na terenu.

Pročitaj druge priče

Start typing and press Enter to search