Izgleda kao prava engleska dama, ali Henrietta Lowell prvenstveno je revolucionarka. Prije više od deset godina naumila je Engleze naučiti dobrom čaju, a sad opskrbljuje najbolje restorane svijeta, zagovarajući fairtrade. Mrvici je ispričala sve o svojoj najvećoj ljubavi.

Jednim okom primijetila sam komentar nepoznate osobe na Instagramu. Odnosio se na fotografiju koja je prikazivala svježe listove mente u mom stakle­nom čajniku.

“Lijepo. Ali može i bolje. Što kažete na mentu iz vrta koji se stalno obrađuje još od 16. stolje­ća? Paradoksalno, suha menta ima svježiji okus nego svježa. Dehidriranjem pucaju molekule eteričnih ulja, pa je aroma puno bolja…”

Komentar žene pod imenom Rare Tea Lady odmah je privu­kao moju pažnju. Sve što sam o njoj poslije saznavala postajalo je sve zanimljivije. Iza tog pse­udonima krije se karizmatična, zgodna Engleskinja s filmskim licem i damskom pojavom.

Ona je čajni guru, ekspert čaja, trgovac, uvoznik i masterblen­derica – osnivačica Rare Tea kompanije. Premda potječe iz duge i ugledne loze engleskih trgovaca i avanturista (njezin
je praprapradjed navodno bio na brodu kojim je na Zapad iz Azije doputovala i prva mladica kineskog čajevca, biljke Camelia sinensis), nije se oduvijek bavila ni trgovinom ni čajem. Bila je vrlo uspješna poslovna žena i na jednom od putovanja u Aziju susrela se s kultom čaja. Tek je tu shvatila da Englezi – unatoč tome što su “čajna nacija” s fiksnim terminom za popodnevni kotlić – ne znaju ništa o čaju. Sav čaj koji poznaju i piju zapravo je otpad najni­že kvalitete.

Tu počinje priča čajne Lady. Žena je odlučila vlastoručno provesti revoluciju – naučiti Engleze pravom čaju. Ostavila je sjajno plaćen, siguran posao i postala uvoznica.

Da priča ne bude pre­jednostavna, baš u tre­nutku kad je pokrenula firmu i trebala krenuti s promocijom, saznala je i da ima karcinom. “Nisam baš mogla ho­dati okolo bez kose i trepavica i uvjeravati ljude da probaju to što prodajem, pa sam pokrenula webshop…”, priča vedro o teškim počecima.

Prije deset godina go­vorili su joj da je luda, da nitko neće htjeti piti čajeve koji nisu u vrećicama. Danas je Rare Tea Co. sinonim za besprijekornu kvalitetu. Njezine čajeve pije eng­leska kraljica, posebnu je humanitarnu liniju kreirala za RAF (čaj je uvijek bio obavezan dio njihove pilotske opreme), a najveći i najvažniji njezini kupci danas su najbolji svjet­ski restorani.

Samo od trenutka kad smo se povezale na In­stagramu Tea Lady je odradila edukaciju osoblja za Noma Tokio, putovala je po Aziji obilazeći svoje koope­rante, osobno kupujući od plantažera, kušajući i birajući svaki pojedini položaj i berbu…

Osim same prodaje čaja najbolje kvalitete, Tea Lady stvara i unikatne blendove za restorane. Jedan takav kreirala je i za Fergusa Hendersona. U vrijeme popodnevnog čaja po imenu “Little Bun Moment” u njego­vom St. Johnu poslužu­ju tri vrste slanih peciva sparene s čajnom mješavinom koju je samo za njih osmislila Tea Lady. Tek toliko da steknete dojam o kakvoj se dami radi.

Tko je Rare Tea Lady?

Henrietta Lovell. Prem­da nisam uvijek sigurna gdje ona počinje i gdje završava. Biti Čajna Dama nije moj posao – to je ono što ja jesam. Osnovala sam Rare Tea Co. 2004. u potrazi za najboljim čajevima na svijetu sa željom da ih učinim dostupnima ljudima diljem svijeta. Ali u pozadini svega je moja želja da odam počast farmerima – uz­gajivačima čaja, često neopjevanim majstori­ma zanata koji u tišini proizvode izvanredno ukusne čajeve za koje su ljudi rijetko čuli i još rjeđe imali priliku kušati ih.

Kada bi ljudi znali da mogu kupiti čaj kao što mogu kupiti vino – platiš malo više za bolju kvalitetu – i njihove bi farme mogle procvasti kao što cvatu dobri vi­nogradi. Uzgajivači čaja većinom su smješteni u najslabije razvijenim zemljama svijeta. Prisi­ljeni su proizvoditi ono što mi, konzumenti, od njih tražimo – uglav­nom jeftin industrijski čaj. To znači: malo znanja, malo truda i mjesečne nadnice za radnike niže nego što su u Americi dnevnice. Mogli bismo pokrenuti pravu revoluciju kad bismo kupovali ukus­ne, ručno proizvedene listove čaja, a ne jeftine vrećice. Znači, ja sam ponajprije revolucio­narka.

Nije moguće popiti previše čaja. Pitanje je samo koliko točno hidratiziran i koliko povišen želiš biti. Čaj nije bolji od kave - samo je drugačiji.

Dobrim ste dijelom odgovorili na moje sljedeće pitanje: zašto bismo trebali odbaciti vrećice i kupovati prave listove čaja?

Ne radi se samo o eksploataciji zemalja u razvoju koju vidimo u obliku vrećice čaja. Jeftin, industrijski čaj uzgaja se s pesticidima i herbicidima, a potom gura u izbijeljene i lijep­ljene vrećice. Onda ti to umočiš u vrelu vodu i piješ. Možda ste već s papirnate vrećice prešli na “svilene” piramide? Većina tih vrećica pro­izvedena je od najlona. Lijepo.

Ali kakav god bio oblik i sadržaj vrećice, čaj neće imati dovoljno prostora da se razvije tijekom natapanja. Dobrom se čaju natapanjem u vrućoj vodi volumen poveća 6 do 12 puta. Pustite ga s lanca – neka slobodno diše.

Može li se popiti previše čaja?

Nikad. Pitanje je samo koliko hidratiziran i povišen želiš biti.

Da biste naučili više o čaju, jednostavno ga okusite. Držite se podalje od sve­ga u vrećicama i svega s dodanim komadićima voća, cvijeća ili bilo kakvih drugih aroma. Držite se čiste robe – lisnate i slobodne

Zašto je čaj bolji od kave?

Nije bolji. Drugačiji je. Ja volim i jedno i drugo, samo što čaj volim puno, puno više. Čaj nudi tako nevjerojatan spektar okusa i suptil­nih vrsta užitaka za otkrivanje. Kad kažem spektar okusa, ne mis­lim na aromatizirane čajeve – s dodanim okusima jagode ili manga – ne bismo to učinili svom vinu, i ne daj bože da to učinimo svojim divnim listovi­ma. Pričam o širokom spektru okusa u samim listovima koji ovisi o tome gdje su rasli, kada i kako su brani. Ima podjednako, ako ne i više vrsta zelenog čaja nego bijelih vina.

 Koliko je točno skup dobar čaj i zašto?

Zaista sjajan čaj je onoliko skup koliko si za njega spreman platiti. Kupovala sam neke vrlo rijetke čajeve kojih se svake godine može proizvesti tek nekoliko dragocjenih kilograma. Oni koštaju tisuće funti za kilogram. Naš Malawi Antlers je skuplji od onoga u in­dustrijskim vrećicama, ali okus je neusporediv. Može ga se dobiti samo 40 kilograma godišnje s jednog polja, a nakon toga još slijedi mukotr­pan ručni rad. Ali svaku žličicu takvog čaja mo­ žeš namakati jedanaest puta. Postaje sve bolji i bolji – za razliku od jeftine vrećice. Na kraju kad sve zbrojiš, košta nekoliko penija više po šalici. To je vrlo dostu­pan luksuz.

Navedite nekoliko vrsta čaja koje bismo svakako morali probati za života.

Ja biram apsolutno svaki čaj Rare Tea kom­panije izravno iz čajnog vrta i od proizvođača. Ako to nisu monosortni čajevi s označenim po­rijeklom, ja sam osobno napravila blend. Ja ih sve obožavam. Molim vas, nemojte me tjerati da biram među njima.

Koliko je važna šalica iz koje pijemo čaj?

Važna je – osjećaj na usnama utječe na do­življaj okusa. Iz istog razloga iz kojega vino radije pijemo iz stakla nego iz plastičnih čaša. Odaberite elegantnu šalicu i više ćete uživati u svom čaju.

Trebamo li očekivati da sav dobar čaj nosi oznaku “organskog” porijekla?

To neće uvijek biti tako. Zamislite da ste farmer u udaljenim planinama Kine. Proizvodite čaj na istom mjestu i na isti način kao što su to činili vaši preci prije 5000 godina. Nemate struje, a kamoli internet. Vi na­ prosto nemate potreb­nih vještina, tehnologije i kontakata da biste do­bili organski certifikat. Ali vaš je čaj uzgojen bez ikakvih kemikalija, kao što je uvijek i bio. Moj je posao da testi­ram takve čajeve kako bih bila sigurna da su sasvim čisti. To se radi u Švicarskoj.

Prodajete svoje čajeve zaista impresivnoj listi svjetskih chefova, od Re­nea Redžepija do Fergusa Hendersona. Je li istina da chefovi preferiraju oolong?

Da, radim s mnogim sjajnim chefovima diljem svijeta. Ali još nijedan nije iz Hrvatske. Ako ovo čitate, slobod­no se javite. Chefovi su ljudi koje je najlakše pridobiti, oni se lako zaljube u čaj. Sve je u okusu. Nema tog mar­ketinga ili ambalaže koja ih može zavarati. Chefovima se sviđa to ogromno bogatstvo oku­sa iz samo jedne biljke. Oolong je samo jedna od tih varijacija.

Kreirali ste poseban blend za St. John, stvo­ren da se poslužuje u paru s njihovim popod­nevnim pecivima… Je li sparivanje hrane i čaja iduća velika stvar koju možemo očekivati na restoranskoj sceni?

Čaj se uz hranu pije već stoljećima. To je još uvijek vrlo uobičajeno u Aziji. Ni kod nas to nije neka novost – večernji obrok u Engleskoj se nekad zvao tea, jer se uz njega uvijek posluživao čaj. Taj se običaj sada svagdje pomalo vraća, posebno u Americi i u Europi gdje je domini­ralo vino. Jer, ne želimo svi cijelo vrijeme biti pijani. Dobri restorani žele da sve što gost kon­zumira bude sjajno. A ako gost ne želi alkohol, ono što će mu ponuditi mora biti bolje od kole ili mučno slatkog voć­nog koktela.

Isporučuje li vaš web­ shop i u Hrvatsku?

Da, otiđite na www. rareteacompany.com. U ovih 12 godina izgra­dili smo bazu lojalnih kupaca među hrvatskim epikurejcima.

Kako se i gdje uči o čaju?

Da biste naučili više o čaju, molim vas da ga jednostavno okusite. Držite se podalje od sve­ga u vrećicama i svega s dodanim komadićima voća, cvijeća ili bilo kakvih drugih aroma. Držite se čiste robe – lisnate i slobodne, i srce će vam pjevati sa sva­kim novim otkrićem.

Kažete da je trgovina čajem “biznis dobrote”? Što pod time mislite?

Na mom putu pomog­ li su mi mnogi ljudi, poput pisca Alexandera McCall Smitha, koji je besplatno pisao priče koje smo pakirali u ku­tije našeg Lost Malawi­ja. Ili komičar Alexan­ der Armstrong, koji mi je snimao filmove.

Na našoj web­stranici pogledajte filmove o čaju za RAF – obećavam da ćete se nasmijati. Platila sam im jedino čajem i neopisivom zahvalnošću.

Svijet čaja predugo je centraliziran oko ideja maksimalnog profita nauštrb okusa i najra­njivijih ljudi – proizvo­đača. Pokušavam to promijeniti. Nevjerojatno je što se sve može postići kroz te “nasumične činove dobrote”.

 

Željka Klemenčić

PIŠE:

Osnivačica i glavna urednica magazina Mrvica. O hrani i ljudima koji je uzgajaju. O svom životu i učenju uz hranu i kroz hranu. Ali ne samo o tome.

Paul Winch Furness

SNIMA:

Paul je Henriettin prijatelj snimatelj koji nju često prati na putovanjima u daleke čajne zemlje, od Afrike do Nepala.

Upoznajte ih

Start typing and press Enter to search