Povratak na početak

Nakon duge pauze opet počinjem pisati. Hvatam zalet, loše dišem, u slaboj sam formi, ali ipak sam sretna. Jer to je ono što želim raditi. U ostalim će se rubrikama vrtjeti i neki tekstovi drugih autora ranije objavljeni u Mrvici, a na blogu pišem samo ja, ono što mislim i osjećam danas: kao mama koji frilensa i živi na brdu blizu šume

Dvije godine Mrvica je bila na ledu. Na pauzi. Na porodiljnom. Zovite to kako hoćete. Kao idejni začetnik tog malenog kolektiva, kao autor i glas iza Mrvice mogu vam samo reći da više nikada ništa neće biti isto. Jer ja više nisam ista.

Djeca su precijenjena, rekao mi je cinični prijatelj tijekom prvog fuša koji smo zajedno odrađivali nakon mog porodiljnog. Ja bih to rekla malo drugačije.

Djeca su neshvaćena.

Ili još gore – potpuno pogrešno shvaćena.

Znate onu narodnu – rođenjem djeteta tvoj život dobije smisao? Imam velih problema s tom filozofijom. Krajnje mi se nepravednim čini to maleno biće odmah po rođenju nakrcati tom količinom našeg vlastitog tereta.

Zamisli zadatka. Da ispunjava jame naše prazinine.

Našim životima besmisla donese značaj.

U besanim noćima to mi se pitanje stalno vraćalo – živim li ja taj smisleni život u koji bih ga željela uroniti?

I jesam li ja osoba kakva želim da ga odgaja?

Djeca su precijenjena, rekao mi je cinični prijatelj. Ja bih to rekla malo drugačije. Djeca su neshvaćena. Ili potpuno pogrešno shvaćena. Biti mama je život prikopčan na najjače svjetsko pojačalo doživljaja.

Za mene – djeca su pojačala života. U njegovom najdivnijem i najzahtjevnijem registru.

Dijete je prilika da odgojiš sebe, postaneš dublji i bolji. Slojevitiji i hrabriji. Ali i tu je priliku, kao i sve druge u životu, jako lako upropastiti.

Posvećenost djetetu, stalna prisutnost duhom koju zahtijeva, umor i zastrašujuće količine strpljenja nekako te razbiju… Učine ranjivim i podložnim promjeni.

Točno vidiš gdje si najtanji, gdje si duboko i veličanstveno sjeban jer dijete pogađa sve tvoje triggere, lako skida sve maske, ruši sve obrane…

Ili se barem meni čini da bi tako trebalo biti. Da se treba izložiti transformacijskom utjecaju tog kompleksnog procesa zvanog majčinstvo. A to znači – ne biti komotan ni sebičan, ne štedjeti se, ne birati prečice – otvoriti se novom i drugačijem.

I – kako je biti mama? pitaju me povremeno neki dobronamjerni ljudi bez djece. Moj stiltani umorni mama-mozak na trenutak rošta po odgovorima za otkantavanje… 

Divno.

Naporno.

Kako kad.

Čini mi se glupo reći im – biti mama je kao živjeti život. Dakle, svakako, iskustvo koje pokriva cijeli spektar. Biti mama je život prikopčan na najmoćnije svemirsko pojačalo doživljaja. To pojačalo je tvoje dijete. Pojačalo divnog, dirljivog, čudesnog. Pojačalo straha, brige i umora. Svi registri odu u ekstreme, svi cajgeri u crveno.

Onda dođu neki mirniji dani. Pa se resetiraš. Shvatiš da više nisi ono što si bio prije.

Da si strpljiviji, hrabriji, da imaš više samopouzdanja. I neusporedivo manje vremena. Da te monotonija razbila, ali ti je dala i neku novu dubinu. Da drukčije zvučiš, drukčije izgledaš. Drukčije jedeš. Da gledaš svijet nekih sasvim drugim očima. I kao bonus – još i svježim, plamenim očima svog djeteta.

Sjećam se vremena kada sam se budila 45 minuta pijuckajući čaj. Sada dan preživim tako što u hodu pojedem bananu, 2 žlice kikiriki maslaca i ostatke dječjeg ručka (o tome će još biti puno govora u narednim danima).

Kako ću ja više ikada uređivati food magazin?

Kako ću frilensati i biti mama?

I hoću li se više ikada osjećati kao ja u svom vlastitom tijelu?

Iskreno – ne znam kako ću. Ali znam da hoću. Ovako ili onako.

Moji će se tekstovi, moje teme i preokupacije mijenjati u hodu, u skladu s mojim životom, i mogu se samo nadati da će se naći netko kome će to i dalje biti interesantno.

Dijete je jučer napunilo 20 mjeseci. Te sam mjesece provela gotovo isključivo upoznavajući to nježno biće uraganskog temperamenta. Nosila sam ga u elastičnoj marami, slingu, nosiljci i tkanoj marami, po ravnom i po brdima, po snijegu i po zvizdanu, kilometre i kilometre. Dojila sam ga toliko dugo dok nije tečno sam znao tražiti “piti mjeko”. Odradili smo prvu temperaturu, prvo branje smrčaka i kestena, prvo branje kupina i krušaka, prvog krpelja. 

Danas kad izlazim iz kuće raditi, on kaže da “mama ide na jogu”. Trči, penje se, kad hoće jede vilicom i žlicom, pleše, zna dva slova, i riječi poput etui, kontakt I zvučnik za karaoke. Ukratko, mislim da mi ponestaje izlika za odgađanje povratka na posao zvan – pisanje za Mrvicu.

Nisam rodila dijete da mi da smisao. U smisleni ga život želim uroniti i mislim da nikada nikada nisam pokušala ništa teže ni odgovornije.

Oznake: ,

Željka Klemenčić

PIŠE I SNIMA:

Osnivačica i glavna urednica magazina Mrvica. O hrani i ljudima koji je uzgajaju. O svom životu i učenju uz hranu i kroz hranu. Ali ne samo o tome.

Vezani blog članci

Start typing and press Enter to search