18.06.2015.
Željka Klemenčić
TEKST
Berislava Picek
FOTOGRAFIJA

Biti drvo

Biti drvo

Prijateljica me pitala hoću li joj pozirati za fotografiju. Naravno, rekla sam bez razmišljanja, bez što i zašto. Uz Beri se čovjek osjeća sigurno. Čak i osoba poput mene, koja se naučila fotografirati, ali se nikad pritom ne osjeća dobro.
Neki će te fotografi razvaliti, neki odraditi, neki ugurati u vlastiti egotripaški film… Ali ne Beri. Ona je mekana, ima osjećaja za ljude.
Ništa ne moraš. Samo budi ti.
Hm. Čini se dovoljno lako. Ali možda ipak trebate znati da mi je Beri još rekla da se koncept vrti oko metafora osjećaja koji nju u životu definiraju i nose.
Sreća, ljubav, vjera… Nizala je.
Brrr, veeeeelike riječi, mislila sam.
Ti si mi simbol snage, energije, završila je.
Stiltala sam se.
Kako se osjećam u vezi s tom idejom? Jesam li počašćena? Jesam li uplašena? Jesam li ih zavarala? Jesam li zaista snažna, dovoljno snažna da preživim sve ovo, i pritom stojim pred kamerom?
Pitanja se umnožavaju i kao ljuske luka u krugovima sežu duboko, samo slojevi bez pravog centra, bez izvora.
U tom periodu života svakodnevno stojim i pred televizijskom kamerom, a nezamislivo sam tužna.
Tata mi je loše, i negdje duboko, duboko u srcu luka, znam da više nikad neće biti bolje. Plakala bih tri dana bez prestanka, ali kamere to ne vole.
Jesam li dovoljno snažna? I što to za mene uopće znači?
I dalje ne znam nikakve detalje oko toga kako me je Beri naumila snimiti. Odlučim u sebi naći neku svoju metaforu (ili neku svoju definiciju), neku čvrstu točku u svemiru, koju ću nositi iznutra da budem snažna i da budem energija i kad sam ovako ranjiva i slaba.
Odjednom znam da ću biti bosa.
Bosa sam sretna, bosa sam doma i, da, bosa sam ranjiva, ali to je okej. Imam povjerenja.
Kažu da čovjeka značajno manje poštuješ jednom kad ga vidiš bez cipela.
I zbilja, ima nešto problematično u tom pokazivanju nožnih prstiju, neki višak intimnosti koji stvara nelagodu… Nešto primarno, necivilizirano, grezo.
Krenuli ste na posao u japankama? Razmislite još jednom.
Ali otfurala me ova digresija predaleko.

Dakle - stojim pred Berislavinim fotoaparatom bosa. Pustila sam kosu.
Čvrsto vezivanje kose je samokontrola, znam, zato to stalno radim.
Imam na sebi modru pamučnu potkošulju.
Snažna sam samo kad mi je udobno, a udobnost je pamučna.
Ako bih morala ideju snage smjestiti u tijelo, gdje bih je locirala? - teče dalje moj unutarnji monolog.

Vidim ramena. Ključne kosti i kosti iznad prsa. Snažan svod koji čuva srce kao kišobran. Može nevolja padati koliko hoće.
Ali snaga nije samo tijelo. Meni snaga nije samo ona koja klade valja.
I odjednom znam zašto sam bosa. Jer bosa puštam korijenje. Jer bosa nisam samo zalijepljena za zemlju već sam s njom srasla, isprepletena, jedno.
To mi daje ogroman osjećaj sigurnosti, mnogo veći nego što bi tijelo ikad moglo. Ja sam samo dio cjeline.
Stojim u položaju koji u jogi zovu poza Drveta ili Vrksasana.
Obožavam tako stajati. Sasvim je nezahtjevno, ali lijepo smiruje um, baš te nježno centrira, pasivno, bez truda.
Pasivno. To je važno.
Pasivnost je za mene bila velika, teška lekcija. Postoje situacije u životu koje se ne daju popraviti. Možeš ih samo prihvatiti. To je lekcija pasivnosti. Prihvatiti neprihvatljivo. Mirno podnijeti nepodnošljivo. Odustati od ideje rješavanja problema, od ideje kontrole situacije.
Samo stajati. Biti drvo.
Ali odjednom, pod svjetlom Berinog studija, shvaćam da neće ići tako lako. Naime, Berislava je sve svoje modele snimala kroz zastor tanke folije koji, uz svjetlo, čini potpunu barijeru između tebe i fotoaparata. Točnije, pred tobom je samo magla, ne vidiš ni prst pred nosom.
A ako ne vidim, ja ne mogu stajati na jednoj nozi i biti drvo, odjednom shvaćam.
Položaj traži da pogled smiriš u jednoj točki pred sobom i onda nađeš svoj balans. Opet pokušavam, ali odmah padam. Nema balansa, i nema mira, i nema snage bez čvrste točke u svemiru.
Srećom, zbog magle folije i svjetla ne vidim kameru ni fotografkinju pred sobom, pa me nije ni sram.
Gledam u bezdan. Toliko je mekše i ugodnije od svakog drugog fotografiranja u mom životu dosad. Fotografija me inače tjera da sebe doživljavam izvana. Ovdje je sve drugačije, obratno.
Moram naći svoj centar iznutra. Bez očiju.
Berislava je strpljiva i tiha. Nakon nešto spoticanja i rušenja, pomalo hvatam ravnotežu. Ne mogu stajati dugo ni biti lijepo uspravno drvo, ali stojim.
Stojim i držim se iznutra, kroz korijenje koje sada seže od stopala do trbuha. Oči nemaju ništa s tim. Tijelo nema ništa s tim. Pasivna. Energična. Snažna.
Kad mi je Beri poslala fotku, prvo što sam vidjela na sebi je – da sam tužna. Danas, s malo zdrave distance, ponosna sam zbog toga.
Bila sam tužna, i sasvim je u redu da se to vidi. Snaga je i moći pokazati slabost. Osjećati tugu, ali znati da je ona samo val, samo faza, i da te neće prevladati.
Vjerovati u svoj centar sklopljenih očiju.
Neizmjerno sam zahvalna Berislavi zbog tog lijepog, maglovitog iskustva, drugačijeg od svih drugih fotografiranja. Zbog prilike da padnem i ustanem, pronađem se iznutra. Zbog uspomene na tugu i na tatu.
Jutros sam opet malo poljuljana i tužna, i mislim da ću otići ćubiti na jednoj nozi, samo upijati sunce i biti drvo. Ništa mi drugo ne treba, sad znam da mogu.
A vi, ako pogledate malo bolje, vidjet ćete da sunce sja i na Berinoj fotki. Toliko smo toga zajedno doživjele u toj magli.

Ps. Izložbu Metafora Berislave Picek do kraja lipnja možete pogledati u galeriji Batana u Rovinju.

VEZANE PRIČE

PUT SAMURAJA

PROČITAJ   ►

Dan prije početka

PROČITAJ   ►
Blog