14.05.2015.
Željka Klemenčić
TEKST
Željka Klemenčić
FOTOGRAFIJA

PUT SAMURAJA

PUT SAMURAJA

Onoga trenutka kad sam sjela u vlak da prvi put otputujem na faks u Zagreb, znala sam da se više nikad neću vratiti.
Teško mi je objasniti zašto, kao i uvijek kada cijelim tijelom nešto znaš. Bila sam u to doba, s tek napunjenih 19, zastrašujuća mješavina puštenosti s lanca i kompleksa Ivice Kičmanovića, koji me tjerao dublje u radikalnosti i razuzdanosti svih vrsta.
Valjda tako mora biti s 19.
Sada kad gledam unazad, vidim da sam bila hodajuća kontradikcija.
S jedne strane, tek sam mutno, slabašno naslućivala što me uopće zanima – voljela sam čitati i pisati. S druge strane, u cijeloj toj izmaglici nesigurnosti u išta, imala sam u sebi neki snažan centar. Neki jaki drive koji me vodio kroz dane sasvim automatski, brzo i žestoko, bez propitivanja.
Trebala su mi otprilike dva mjeseca da shvatim da studentski život nije za mene.
Nije mi se sviđalo po petnaesti put piti toplo pivo u Ksetu, imati sedam kuna u džepu i sutradan spavati do podneva. Nakon što sam u indeks nanizala prve petice, tek toliko da nahranim ego, dokažem si da mogu i utišam Ivicu Kičmanovića, shvatila sam da želim raditi.
Uvijek sam, zapravo, htjela raditi. Nisam mogla dočekati taj život da krene, a studiranje mi se činilo kao pauza – kao da sve što se na faksu zbivalo nikad za mene nije bilo dovoljno konkretno.
Naprosto, nisu me uspjeli uvjeriti da je formalno obrazovanje jako važno.
Tako sam se odlučila zaposliti.

Kruno Lokotar tada je radio kao knjižničar u knjižnici u Vukovarskoj u koju sam dolazila učiti i posuđivati knjige. Srijedom je organizirao urnebesne književne večeri nakon kojih bi se skromni honorar pisca išao zapiti u obližnji kvartovski birc. Tako sam prvi put došla u Limb.
Mislim da sam se već idućeg jutra tamo zaposlila, i mislim da je to bilo točno na moj 20. rođendan.
Kad sam se javila Selmi i pitala treba li konobaricu, činilo se to kao najprirodnija stvar na svijetu. Dvije muhe jednim udarcem – zaradit ću nešto, a usput stignem i tulumariti.
Nisam si tada još bila spremna priznati da napuštam faks, studiranje je potrajalo još koju godinu, pa mi se zgodnim učinilo i to što šankiram u birtiji koju vodi komparatistica i u kojoj svoje honorare troše pisci.
Tako sam se valjda osjećala sigurnije, kao da nisam baš jako skrenula s puta obrazovanja.
Svašta si čovjek umisli ne bi li se sam sebi opravdao.

Dalje je jedna stvar vukla drugu. Počeo se valjda zbivati taj život. U Limbu sam bila kao riba u vodi. Koliko god duge smjene radila, koliko god mamurna i satrana bila – a bila sam – nikad nisam uopće osjećala da radim. Nisam odrađivala, nije mi bilo teško – jednostavno sam bila ja. Tada to, naravno, nisam znala. Ali sada znam.
Limb je bio prostor slobode. Nije bilo čvrste hijerarhije – Selma je najnasmijanija osoba u svemiru, vrlo blaga u ophođenju s ljudima.
Forma je bila labava i to mi je pasalo. Nije bilo zadane uloge koju je trebalo igrati, nisam morala biti uniformirana ni cvrkutava.
Opet, sad kad gledam unatrag: konobarenje je fenomenalna škola. Korisnija od filozofskog fakulteta.
Nešto kao ubrzani tečaj iz psihološkog profiliranja.
Vježba discipline, vještina koja spaja mozak i ruke, traži spretnost i otjelovljenje.

Neću puno pretjerati ako kažem da sam neke važne životne lekcije naučila baš na tom bakrenom šanku.

  1. “Samo nemoj konobaru ostati dužan i sve će ti dobro ići u životu.”

    Tu je rečenicu izgovorio neki gost na šanku, i rezonira u meni do danas.
    Uvijek sam bila slaba na te neke jednostavne ulične istine u koje je utkan cijeli budizam. Zakinuti konobara ozbiljno je loša karakterna osobina, a usto i gadna karma. Dvadesetogodišnje konobarice pridošle iz provincije su kao vudu-vračevi – mojo je u njima zajebano jak. Ostani jednoj takvoj dužan, pa se nemoj poslije čuditi kad ti otkaže bubreg.
    Do danas sam ostala neviđeno osjetljiva na ljude koji su grubi ili bezobrazni prema konobarima i ostalim djelatnicima u uslužnom sektoru.
    Frajer koji je pijan prema konobaru govno, u svemu će drugom i trijezan uvijek biti govno, i ne može ga se poštovati. I točka.
    I još nešto. Ne postoji na svijetu škrt dobar pisac.

  2. Personality Matters

    Posao za šankom zapravo je privilegija da sjediš i razgovaraš s ljudima s kojima u normalnom, svakodnevnom životu nemaš ama baš ništa zajedničko. To je važno, osobito u dvadesetima, kad misliš da je život kolekcioniranje istomišljenika, što od nas lako napravi dosadne, naporne, uskogrudne ljude. Izloženost drugačijima te oplemeni, htio – ne htio.
    Usto, šankiranje ti daje vremena da zaista promatraš ljude, bilježiš mote i tikove, čitaš ih bez puno razgovora. Dobri konobari znaju sve o svima. Ne mislim u banalnom, tračerskom, faktografskom smislu.
    Govorim o suštini. Šank te brzo nauči da nije važno što tko radi niti kakve cipele nosi.
    Važna je osobnost, životna sila koja pokreće čovjeka.
    Ili si autentičan, ili si lažnjak i pozer. Između nema. Non-personality u svijetu konobaricâ ne može učiniti ništa da popravi svoj rejting. Ne pale tringelti niti razmetanje.
    S druge strane, možeš biti psihotični klinac iz kvarta koji svira bas, brije na fraktale i nikad nema prebijene pare u džepu. Takav će uvijek biti rado viđen gost. Ovo je vrlo utješna životna matematika.

  3. Služiti je zdravo i plemenito

    Na samom početku osjećala sam se skroz okej radeći sve te badnjake i dočeke novih godina, smiješni su mi bili ljudi koji se svečano obuku da bi se onda par sati kasnije grandiozno blamirali… Ali nakon nekoliko godina ti dopizdi.
    Naime, prihvaćanjem konobarskog posla ti pristaješ na poziciju manje moći. Ti si onaj koji služi ljude koji se zabavljaju. I svako malo ćeš naletjeti na pijanu budalu prema kojoj ne želiš biti pristojan, a moraš.
    Taj trenutak znaju svi šankeri.
    Da bi opstao, preživio kao konobar na takvim mjestima, trebaš naučiti dobro kontrolirati ego.
    Trebaš sasvim prihvatiti svoju slabiju poziciju, svoju formalnu podređenost, trebaš naučiti pregristi i odšutjeti.
    Kad to naučiš, omjer snaga se mijenja. Služenje postaje otmjeno, gordo. To je valjda taj neki šankerski put samuraja. U tišini biti velik i jak u svojoj zadanoj ulozi podređenosti.

  4. Don’t think. Feel…

    Bruce Lee je to rekao, ali konobari to žive.
    Kao alpinizam, kao joga, kao ekstremni sportovi, kao pjevanje ili plesanje – konobarenje je življenje u trenutku, proces u kojem su simultano uključena sva tvoja osjetila, ali ti je glava zapravo prazna. Nisi racionalan, ne misliš, samo plivaš sa strujom prihvaćajući sve što dolazi. Konobar je sveznajuće tijelo. Ne boji se, ne brine, ima povjerenja. Zna da život nije slobodni vikend, već potpuna prisutnost u svakom trenutku elegantne koreografije: od pranja čaša do pražnjenja pepeljara.

VEZANE PRIČE

Dan prije početka

PROČITAJ   ►
Blog