23.02.2015.
Željka Klemenčić
TEKST
Barbara Šarić
FOTOGRAFIJA

O Sporosti

O Sporosti

Ne jedem hamburgere gospodina McDonalda, baš nikad. Ali to ne znači da sam se spasila od ideje, točnije od pošasti ubrzanja života. Pa, kolateralno, i brze prehrane. Loše, prebrzo, s nogu i nesvjesno može se pojesti bilo što: jabuka u letu, sendvič od domaćeg kruha ili mamin hladni faširanac od jučer.
Otkad znam za sebe, jedem prebrzo. Nedovoljno žvačem i halapljivo gutam, prevelikim zalogajima, kao neka lakomislena, priglupa grabežljivica, kao da sam u stalnom strahu da će mi netko ukrasti ručak. Već godinama sam toga svjesna, ali vidnog napretka nema.
Naša glad, naša pohlepa, pa sukladno tome i jedačke navike, zapisane su negdje duboko u genskom kodu. Možemo se truditi, civilizirati, kultivirati, neki će ljudi uvijek jesti mirnije i predanije od drugih. Moj rođeni brat ta je vrsta hladnokrvnog, temeljitog, upornog žvakača fantastičnog metabolizma.
Požuriti ga se jednostavno ne može. Cijeli je njegov život posložen u tom ritmu polaganog žvakanja, vremena se za obrok uvijek ima.
Ja, s druge strane, gutam nutricionističku literaturu, filozofiju hrane, memoare hedonista svih vrsta, a nisu mi mrske ni kuharice. Svi se teoretičari, dakako, slažu. Treba jesti polako. Dugo žvakati. Dati vremena našem tijelu da shvati cijeli proces. Dati vremena slinovnicama da krenu lučiti probavne enzime (zbog čega bi čak i kašaste zelene sokove trebalo malo mućkati u ustima prije negoli ih se proguta) i želucu da se uskladi s mozgom, pa na vrijeme primi signal o sitosti prije nego što stignemo do faze ozbiljnog prejedanja.
Ali, mnogo je lakše reći nego promijeniti nešto tako iskonsko, tako nagonsko kao što je stil kojim se bacamo na plijen koji nam osigurava ne samo sitost već i toliko žuđeni osjećaj zadovoljstva.

volim si podvaliti hranu koja me usporava, koja me jednostavno tjera da je polaganije i pažljivije jedem

Dresirala se, donekle, jesam.
Ukinula sam si stojeće grickanje, na primjer. Kikiriki s kuhinjskog pulta, ali i sve hladne ostatke s nogu. Jedino je pravilo: sjedi i jedi. I dok jedeš, ne radi ništa drugo.
Užasavam se ljudi koji čitaju novine ili klikću po fejsbuku dok stavljaju hranu u usta.
Možda je to malo i Pavlovljev refleks - nama je to mama dekretom zabranila još dok smo učili čitati. Danas kad gledam sve te tužne ljude koji ručaju pred ekranima ne mogu da se ne pitam: pa dobro, što su radile te njihove mame?
Okej, možda jedeš lošu hranu iz dostave pa nije uvredljivo za kuharicu. Ali uvredljivo je za tvoje vlastito tijelo. Tjerati ga da guta dok su tvoje misli drugdje.
Čini mi se da je taj proces toliko nasilan, toliko moderno destruktivan da nas doslovce hoće potrgati, raspoloviti, zauvijek onemogućiti za sreću.
U to dualnom procesu ni mi nismo jedno. Mi smo tijelo i um koji sužive, suživotare, i više ne slušaju jedno drugo.
Zadovoljstvo iz hrane, kao i svaku drugu vrstu sreće, dobijemo samo kada smo je spremni primiti. I kada joj damo vremena i prostora da nas obuzme.
Kad sam već tako generalno i olako osudila polovicu čovječanstva koja čita stripove ili postove dok žvače, red je da se vratim na samokritiku. Jer, i sama sam daleko od mudrog, civiliziranog, osviještenog zen-jedača.
Zbog toga se volim služiti lukavstvima. Volim si podvaliti hranu koja me usporava, koja me jednostavno tjera da je polaganije, pažljivije jedem. Tipičan je primjer riba. Recimo trlja. Koja onako malena i ružičasta baš zna ubosti onim svojim špičastim košćicama ako se previše zaletiš. Ovim joj se putem zahvaljujem.
Odgoj i pouka ponekad nađu čudne puteve do nas.
Ako netko za nas s takve vrste hrane makne tu prepreku - lijepo očisti i isfiletira te trljice - često nam samo napravi medvjeđu uslugu. Jer mi halapljivci samo proletimo kroz tu minijaturu, zaboravljajući uživati ili osjećati zahvalnost.Sličan problem imam i s goveđim repom. Goveđi rep jedan je od mojih omiljenih komada mesa. Ali u restoranima obično ga serviraju sasvim očišćenog, u mekoj tortici bez kosti i hrskavica.
Znam, žele nam ugoditi, olakšati nam pristup, da se ne sramotimo ljepljivih prstiju u javnosti...
Nije, znači, problem u njima. Problem je u meni. Jer ja kroz takvu neodoljivo ljepljivu i slasnu torticu od goveđeg mesa samo proletim bez otpora, bez zadrške, bez imalo sporosti i suzdržavanja. Pa si u letu ubijem i dobar dio gušta.
Iz istog razloga ne volim ni da mi netko (strpljiv, ljubazan i dobronamjeran) čisti nar i dragocjene sjemenke posipa po salati.
Možda nekad prije. Možda bih još jučer trljala rukama na gotovansku ideju pune zdjele očišćenih bobica nara. Ali danas više ne.
Danas mislim da je nar konstruiran takav predivno kompliciran s razlogom. Da nas uspori i nešto nauči.Samo probijajući se polako i nježno kroz njegove opne i prepreke dobivamo puni spektar njegova okusa i doživljaja. Lako i brzo nije doživljaj koji se pamti.

VEZANE PRIČE

RIZLING I ŠKAMPI

PROČITAJ   ►

Mala Šimina škola školjki

PROČITAJ   ►

Cookin’ with Miles Davis

PROČITAJ   ►
O Sporosti