31.12.2014.
Željka Klemenčić
TEKST
Željka Klemenčić
FOTOGRAFIJA

Dan prije početka

Dan prije početka

Hodala sam proteklih dana kroz netaknuti snijeg do koljena. Oko mene šuma i tišina. Imam jedno jedino snažno sjećanje na škripu negaženog snijega pod cipelama: bilo mi je 9, 10 godina, i ustajala sam rano pa odlučno koračala na zornice.
Bila je to moja rana ortodoksna faza, opsjednutost vjerom koja je došla niotkuda. Nitko u mojoj obitelji nije bio vjernik, i nije išao u crkvu, ali nešto u tim zornicama, ranom ustajanju, nevinom snijegu i ideji odricanja za više dobro rezoniralo je moćno u mojoj malenoj, čudnoj glavi.
Nije trajalo dugo, ta moja kršćanska faza.
Brzo sam se propankerisala i razočarala, kad su moja sve grublja pubertetska pitanja ostajala neodgovorena.
Prekrižila sam crkvu i sve organizirane oblike molitve, premda sam u srcu ostala gorljiva po pitanju pitanja upućenih u nebo, u bezdan.
Tražiteljica.

Kako bilo - sretna sam da imam u arhivi sliku tog čistog dječjeg jutra pred molitvu. Što mi je uopće značila ta molitva?
Mislim da sam tražila avanturu. Mislim da sam tražila misterij. Mislim da sam tražila život važniji, ozbiljniji i uzbudljiviji od svega što se nudilo na provincijskom repertoaru.
Htjela sam igrati neku grandioznu igru, stavljati velike uloge, dati se cijela.
Već tada.

Ovaj me snijeg podsjetio na neke druge prljave, teške snjegove, ali i na tu naivnu malu mene.
Kakva li sam danas? Koliko je te djevojčice u meni ostalo?
Ti nikada nisi bila dijete, znaju mi reći ljudi koji me dobro poznaju. Starmala. Vazdazabrinuta. Patetično preozbiljna.
S tim sam se nekako već pomirila, prihvatila namrgođenu sebe s ratničkom borom duboko urezanom u čelo. Biće koje ama baš nikad ne kuži crtiće.

Ali onda me spucalo nešto drugo.
Sa zadnjeg puta iz Londona donijela sam autobiografiju Marka Olivera Everetta, poznatijeg kao E iz benda Eels.
E je osobni heroj i moja tiha patnja.
E u svojoj potresnoj knjizi kaže da svi mi koji smo starmali i prezabrinuti kao djeca izrastemo u nezgrapne, velike bebe.
Ta me je misao pogodila u trbuh.
Pomirila sam se sa starmalošću, ali nisam bila spremna prihvatiti ulogu vječno ranjenog prevelikog djeteta.
Mislila sam o tome prteći snijeg. Psi su ispred mene trčali euforično sretno. Kad su se zagubili u šumi prateći valjda neki trag divljači, odlučila sam odmoriti, leći u snijeg na zubatom suncu.
Ispružila sam ruke i noge, oko mene je svjetlucalo, a sunce mi je grijalo obraze. Navukla sam kapuljaču i spustila glavu u snijeg. Ne sjećam se kada sam zadnji put ovako ležala, u ful-kontaktu s bjelinom.
Sunce, snijeg, šuma, samoća.

Imam 35. Tko sam?
Mislim da sam sretna. Kad se uzme u obzir da sam trenutno i nezamislivo tužna, i to s dobrim razlogom - zapravo sam u totalu okej. Tu sam, usred šume u snijegu, živim sadašnjost, a ne živim brigu, barem na trenutak. Ne grčim se, i ne opirem.
Osjećam svoje tijelo iznutra, osjećam ga kao svoje, i čak i u trenucima kada mi srce puca od tuge, u slici mogu naći pukotinu kroz koju u užas prosijava ljepota.
Grešna sam, brzopleta, tražim odobravanje.
A opet, od nikoga ništa ne očekujem, ništa ne zahtijevam, niti mislim da zaslužujem. Da mi pripada.
Negdje duboko u sebi, osamljenija sam nego ikad, a opet – stabilnija sam nego ikad. Taj je osjećaj teško opisati, i nemoguće podijeliti. Trebaš doživjeti i osjetiti da bi ga prepoznao.
Iza mene je dramatična, teška godina.

A opet – nekako je sjajna.
Mislim da više nikad u životu ništa neće biti crno-bijelo, nema komplementarnih boja ni kontrasta.
Sve je isprepleteno, slojevitije i kompliciranije nego što se umom može pojmiti, sve ima manu, i sve ima ljepotu, kontekst, uglove i prostor - slobodu za osobna tumačenja.
Volim zimu, i volim osjećaj koji u meni stvara zadnji dan godine.
Korak do novog početka.

Sutra će sve biti isto, a opet – ništa ne mora biti isto jer kreće novi ciklus unutar kojega imamo slobodu da napravimo sasvim nove izbore. Ničim uvjetovane izbore.
Ove sam godine počela hodati. Ove godine sam izašla iz svoje zone komfora. Ove sam godine naučila reći da trebam pomoć. Ove sam je godine naučila prihvatiti i reći hvala.
Ove sam godine prihvatila i zavoljela nesigurnost. U kojoj je svaki dan novi početak u kojem se možeš opet izmisliti.
Čuti, vidjeti, dati se drugima.

Ove sam godine odustala od ideje da nad svime imam kontrolu. Nemam i niti najmanje je ne želim.
Kad ne mora uvijek biti po tvom - nestane gorljivosti. Uhodane staze da i ne spominjem. Sve je novo. Odlučuju rulet i ringišpil.
Prije nekoliko dana neke sasvim nove stvari radila sam prvi put u životu. I tada sam shvatila da više nisam dijete.
Evo me. Ne tražim vašu potvrdu, ni tapšanje po ramenu.
Tu sam jer uživam u onome što radim, jer je trenutak toliko predivan da mu tumačenja ne treba.
Ni svrhe, ni cilja, ni cijene, ni lekcije.
Ne zanima me rezultat.

Gazim kroz snijeg, preraslo dijete, s očima koje vide samo trenutak.
Mirnije je, tiše, sporije nego ikad.
Užasno u sebi nosi sjenu lijepog. I obratno.
Složeni smo, slojeviti, i tek ovako, sa svojom sjenom i teretom utkanim u cjelinu, prestajemo samo tražiti pažnju i spremni smo igrati se “za prave”.
Zbog gušta same igre.
Divnu nam, hrabru godinu svima želim.

VEZANE PRIČE

PUT SAMURAJA

PROČITAJ   ►
Blog