13.11.2014.
Željka Klemenčić
TEKST
Željka Klemenčić
FOTOGRAFIJA

Običan radni dan

Običan radni dan

Provodim puno vremena sama. Uštimavam se. Dovodim svoj vanjski “realni” život u sklad s unutarnjim glasom. Ili to barem pokušavam.
Važno mi je da i posao koji radim bude dio tog procesa.
Brišem granice između rada i nerada.
Između vremena za stvaranje i vremena za odmor.
Dakako, nisu sve vrste poslova jednako poticajne.
Ali u stanju sam raditi manijakalno intenzivno dokle god barem povremeno osjećam prave bljeskove nadahnuća. Istinsku sreću, zadovoljstvo ili ponos zbog postignutog. Na taj način rastem i punim se.
Nemam osjećaj da tapkam u mjestu.

Shvaćate kamo ovo vodi?
Ne želim biti osoba koja živi za vikende.
Koja odrađuje cijelu godinu za dva tjedna godišnjeg na Tajlandu.
Želim u svakom najobičnijem danu raditi posao koji ima smisla, dakle puniti se, a ne prazniti.
Čini mi se da je to najveći izazov koji sam si dosad postavila.
Ne biti vikendaš, već biće običnih dana.
Isto je sa sportom, prehranom, opuštanjem bilo koje vrste. Ništa nije važnije od svakodnevnog.
Od dnevne rutine, od nulte točke.

Moj je život dobar točno onoliko koliko je dobar svaki od tih najobičnijih dana.
Nema druge istine. Sve ostalo su ekscesi u plus i minus koji nas povremeno zabljesnu, ali slabo utječu na konačni zbroj dojmova.
Naprosto je ovih običnih “dosadnih” radnih dana previše da bi vikendi ili dani na Tajlandu mogli imati ikakvog kroničnog učinka na opću satisfakciju.
Svakodnevica ih nadjača i pojede.
Pa je jedino što ima smisla – tražiti čaroliju u tim malim danima.

Povremeno samo zabljesne.
Desilo mi se to radeći na zadnjem broju Mrvice.
Konceptualna naslovnica novog broja rezultat je tog bljeska.
Relativno rijetko u ovom poslu imam priliku osjetiti baš to – da sudjelujem u nečemu sasvim autentičnom, i sasvim novom, što nije kopi/pejst, što nije punjenje postavljene forme, što je došlo iznutra, iz stvarne potrebe i nadahnuća.
Zbog toga sad imam potrebu sve ovo reći i raspisati, objasniti se.

Priča ide ovako.
Matea je dizajnerica iz Manufakturista. Zanima je dizajn setova za fotografiranje hrane, pa smo odlučile pokušati nešto napraviti za Mrvicu. Našle smo se na kavi/brainstormingu da probamo definirati temu i vidjeti kako dišemo.
Matea je usput spomenula kako je njezina mama nedavno otišla u mirovinu i počela kuhati kao luda. Tako se našla u prilici da kuha za 50 ljudi, a u zadnji čas je shvatila da nema na čemu poslužiti svu tu hranu. Posuđivala je rasparene stvari na sve strane, ali onda se u priču uključila Matea, sa svojim nevjerojatnim osjećajem za teksturu i kontekst.
Ne možeš na tome posluživati svoju hranu, rekla je. I doslovce preko noći za mamu napravila improvizirane pladnjeve od drvenog furnira voćki premazane uljem oraha.
(Voćni furniri dobro idu s hranom, za razliku od nekih drugih vrsta drveta).
U meni netko kao da je udario u gong.
To je tema. To je naša priča.

Sve mi se u njoj sviđalo, činilo veliko i važno.
Kao prvo – žena koja odlazi u mirovinu u naponu snage. I gleda na taj događaj kao na vrijeme za kreativnost, priliku da radi ono što želi, što je uveseljava. Pa kuha za ljude…
Veliki je to tabu.
U društvu u kojem u mračnim sobama skrivamo invalide i starce, u kojem je jedino prihvatljivo crnčiti korporativno dok ne umreš, iskoračiti nježno iz svega toga i gledati na mirovinu kao na priliku za kreativnost i druženje… Meni se ta tema čini nužna. Osobito za žene.
Kao drugo – Mateina potreba da kreira posuđe dostojno mamine hrane. To što svoje znanje i svoj ukus i svoju taktilnost spremno pretvara u nešto opipljivo i korisno. Pladanj od furnira jabuke, recimo.
Ja bih se osjećala jako počašćenom da mi netko s takvog pladnja posluži komad kruha i sira. To je ta čarolija o kojoj pričam.
A onda se priča i produbila.
Matea je razradila koncept, nacrtala skice temeljene na ključnim riječima i nizu asocijacija, i poslala mi prezentaciju na mejl. Došli smo do priče o međuodnosu majke i kćeri koja je ispričana kroz šest skica, odnosno kroz šest tanjura hrane koja je obilježila njihov život.
E tu sam se već naježila.

Pokušajte u svojoj glavi složiti slične ključne riječi za sebe. Za odnos sa svojom mamom ili svojom kćeri.
Koje bi riječi opisivale vaš odnos i koja bi ga hrana simbolizirala?
E sad – imajte hrabrost to sve skuhati, dizajnirati i ispričati svima.
To je tema s naše zadnje naslovnice.

Snimile smo je jedne normalne radne nedjelje (brisanje granica, rekoh).
Nikoline fotografije zapravo su grafičke ilustracije cijele ove priče, i svojom su se diskretnošću sjajno uklopile u mekoću i ženskost teme.
Kao što sam rekla, ovakvi trenuci na poslu nisu česti.
Ali dokle god ih ima – tako intenzivnih, i dubokih, i slojevitih, i stvarnih i bremenitih značenjima, znaš da si na dobrom putu.
Da se puniš, a ne prazniš, premda je iza tebe samo običan radni dan.

VEZANE PRIČE

PUT SAMURAJA

PROČITAJ   ►

Dan prije početka

PROČITAJ   ►
Blog