17.07.2014.
Željka Klemenčić
TEKST
Željka Klemenčić
FOTOGRAFIJA

Zaljubljivanje

Zaljubljivanje

Počela sam opet trčati.
Jer je zadnjih tjedana vrijeme bilo savršeno, i svakoga bih si jutra rekla: kakva ljepota. Dan za trčanje. Ne smijem to propustiti.
Nikad prije nisam bila opsjednuta vremenom.
Nisam razumjela meteoropate, kao ni ljude koji uzdišu zbog krajolika, lijepog oblaka ili zalaska sunca. Svijet nije krajolik, branila bih se citatom čijeg sam autora zaboravila.
Stalno sam ponirala. Meni je svijet bio unutra, i išli su mi na živce svi koji ushićeno komentiraju pejsaže ili vremenske prilike, kao da je to nešto zanimljivo i bitno.
A onda sam uronila. U ovo čudnovato ljeto, koje se odjednom pokazalo sasvim usklađeno sa svim mojim ćudljivostima.

Zaljubila sam se.
Zaljubila sam se u nasip, trčanje sa zapada na istok, prvo s niskim, ali još dosta jakim suncem na leđima.
Trava je bila svježa, dubokozelena. Cvjetalo je neko tamnoljubičasto cvijeće, mirisalo je slatko. Zvukovi, grad u daljini, vjetar na koži, optimalna temperatura, temperatura koje nema, koju ne osjećaš, samo se stapaš sa svim oko sebe, gustim mirisnim zrakom i zemljom pod nogama.
Prvo sam trčala polako. Bojažljivo.
Učila stazu. Ispipavala išijase. Loše disala.
Ali untaoč svemu magija se dešavala. Tijelo je postajalo sretno. Potpuno preplavljeno doživljajima i senzacijama. Višak percepcije me drogirao.
Neka su se skrivena vrata otvorila.
Osjetila sam da sam jaka. Da mogu potegnuti dalje. Produljiti korak, odlijepiti noge od zemlje. Pronaći novu kotu.
Istodobno, osjetila sam da sam slaba. Neopisivo nježna, ranjiva, kao da sam sa sebe zgulila staru kožu, a ova ispod još je ružičasta i previše propusna.
(Ili propusna baš koliko treba?)

Pola sata sporog trčanja od moje polazne točke postoji drvo.
Na tom je mjestu vjetar najglasniji, a boje najintenzivnije. U blizini su zgrade, grad možeš dotaknuti rukom, ali si mu opet nezamislivo daleko.
Baš tamo sam u daljini ugledala čovjeka kako čuči u polju okružen psima. Ili mi se činilo da su to psi. Dok čovjek nije ustao, i krenuo hodati prema naselju. Digle su se i životinje. Raspoznala sam krupnog rogatog jarca i koze. Maleno krdo, možda njih pet, šest sve skupa. Čovjek ih je pratio kući s ispaše na nasipu.
Mojem gradskom nasipu u koji sam zaljubljena.
Osjetila sam se potresenom. Počašćenom. Nagrađenom.
Slikom poglavice s kozama, vjetrom, bojama, mirisom, i tijelom koje sve to osjeća bez napora, glavom koja miruje, ili se barem usporila, jer je trenutak toliko čaroban da bi misliti bilo što osim osjećati sreću i zahvalnost bila takva uvreda ovom svemiru.

U povratku trčim u sunce koje tone.
Nije jako, savršeno difuzno osvjetljava put. Sa svakim udahom se čudim. Priroda je treperava. Ja sam u njoj treperava.
Bože, koliko sam ovakvih trenutaka propustila?
Koliko ovakvih slika nisam vidjela, doživjela?
Sve te savršene scenografije koje me sustižu, kako sam u njih samo odjednom uronila? Ne vidim ih više kao razglednice.
Ljudi koji prolaze. Psi koji trčkaraju. Gradske koze.
Sve ih želim upoznati. Dodirnuti prstima.
Odjednom mi se čini da samo to trebam raditi. Prstima prebirati teksture, travu, pa zemlju, kosu, pa kožu… Osjećati.

Pa sam se zapitala.
Ako prestanem živjeti u glavi i počnem živjeti u trenutku, iz trbuha - hoću li prestati pisati?
Objašnjavanje, analiziranje, jesu li riječi samo to – bilješke iz uma?
Jesam li odabrala sasvim krivi alat, sasvim pogrešnu tehniku?
Nisam. Ona je odabrala mene.
Jer s pisanjem je kao s trčanjem.
Prvo malo nabadaš. Krut i preplašen, ali odlučan.
Onda se opustiš. Prodišeš. Stekneš kondiciju. Naučiš potegnuti. Prepustiti se.
I odjednom, a da ne znaš kako, nađeš se u zoni.
U onom savršenom trenutku kada napora i nastojanja nestaje. Tijelo i um se prikopčaju na autopilot, a onda ti više ne radiš ništa - ti ne trčiš ni ti ne pišeš, jer nema tebe. Samo pokret, sila koja te nosi, koja curi kroz tebe jer želi i može.
Jer si se otvorio, rastopio, pa stopio sa svim oko sebe.
Jer nisi više zatvoren u ja, izoliran.
Jer nisi bitan, grčevit. Jer se ne trudiš, ne opireš.
Jer ništa ne moraš.
Jer imaš i jesi sve što treba.

VEZANE PRIČE

PUT SAMURAJA

PROČITAJ   ►

Dan prije početka

PROČITAJ   ►
Blog