22.03.2014.
TEKST
FOTOGRAFIJA

Lidija Boševski

Lidija Boševski

U ateljeu keramičarke Lidije Boševski pronašli smo cijelu datoteku tekstura iz prirode: pergament od gline, komade drva, kore, kamenje, ljušture... Materijale iz prirode ona skuplja, koristi kao alat, pa prirodi vraća

Na keramiku Lidije Boševski naletjela sam sasvim slučajno. Već sam bila debelo u pripremi ovoga zimskog broja s glavnom temom teksture - smišljala sam teme, skicirala kadrove i dumala što bih mogla i kako... Pa mi je na um palo da u povelikoj kolekciji tanjura koje koristim za snimanja uopće nemam onaj kakav želim. Onda sam pitala Anju iz galerije Link zašto nitko kod nas ne radi te tanjure iz moje mašte - tanjure bez glazure, hrapave i bogate teksturom, onakve kakvi posebno pristaju hrani i kakve stalno susrećeš na minimalističkim skandinavskim blogovima i web-stranicama.

U Linku sam onda našla Lidijinu “zdjelu za duhan” - i na prvi pogled se zaljubila. Uzela sam broj telefona i za koji sat bila sam u ateljeu Boševski, zavučenom u haustoru u Vlaškoj. Ušla sam. Ponekad se te “slučajnosti” tako poigraju s nama.
Ukoračila sam u datoteku tekstura iz prirode, hipertaktilnu zemljanu bajku, radionicu s tanjurima iz mojih snova...

U radnoj kuti, s kapicom na glavi, dočekala me nasmijana Lidia. Uz nju se po prostoru vrzmala kujica Luna. Bijele hrapave ručno rađene pločice na zidovima, drveni namještaj i stolovi, platno kroz koje se cijedila glina pretvoreno u instalaciju na zidu... Sve je kod Lidije tekstura. Kao da to nije bilo dosta - upravo se spremala održati prvu radionicu s temom teksture. Smijale smo se tom sinkronicitetu dok sam u nevjerici pregledavala svaki detalj. Okvir od stola napunjen zemljom u kojoj su izloženi njezini tanjuri i zdjele, na primjer. Nije dovoljno reći da je priroda Lidijino temeljno nadahnuće. Ona po prirodi pasionirano hoda, fotografira, iz prirode skuplja, otiskuje u glinu pa u prirodu vraća... To je jedan beskonačan proces interakcije započet kada je, opet nimalo slučajno, otkrila glinu. Lidia je iz Kopačkog rita. “Odlaženje u prirodu, intenzivno bivanje u prirodi u mene je ukodirano oduvijek.” Ipak, velik dio života Lidia je bila slikarica. Ali nakon što je rodila dijete od slikarstva je sasvim odustala. “Trebalo mi je nešto konkretnije - slikanje je apstraktno, a djeca su tako prizemljujuća...”, kaže i smije se. Prvo je dubila linoreze, a onda je u njezinu kuću došla glina. “Došla i ostala.”

nakon što je rodila lidia je odustala od slikarstva. Trebalo joj je nešto konkretnije. Glina je došla i ostala

Suprug arhitekt potaknuo ju je da napravi šalice za neki natječaj - tako su nastale Huging Cups. I otada se više nije odvajala od gline. Sam materijal i njegovo istraživanje posve ju je obuzelo.

“To je bilo sasvim ludo... U podrumu sam napravila 40 ogromnih zdjela, a da se uopće nisam pitala hoće li to puknuti... I nije pucalo. U glinu bih onda utiskivala sve čega je u podrumu bilo, komadiće i sjemenke koje su mi se našle pri ruci. Onda bi to sjemenje na zdjelama klijalo...”

Deset godina kasnije ispitivanje materijala podjednako je obuzima. Lidia, naime, sama radi svoj materijal od kojeg poslije modelira. Glini dodaje papir, piljevinu, željezni i manganov oksid, pijesak, pepeo, čeličnu prašnu koju skuplja ispod strojeva... Čak i lavu, ali je s njom štedljiva jer je nema puno. Osim prirodnih pigmenata, druge boje ne koristi. U procesu proizvodnje nema apsolutno ničeg sintetičkog. “Stekla sam svijest da je sve to zemlja, puna metala i kristala, sve to raste zajedno, i sve se onda kasnije može vratiti prirodi...”, kaže.

Premda se deset godina bavi isključivo keramikom, Lidija ostavlja dojam friške zaljubljenosti. Djeluje kao da se ne može nasititi, kao da ju je strah da neće stići isprobati sve ono što bi željela... Možda baš zbog te gladi započela je i svoj životni projekt.

nije dovoljno reći da je priroda lidijino temeljno nadahnuće... Ona od prirode uzima i prirodi vraća

Radni mu je naziv - baza podataka tekstura iz prirode. Skupljanjem i fotografiranjem materijala iz prirode Lidia se bavi već cijelo desetljeće. Kore, ljušture, kamenčići nalaze se u svakom kutku njezina ateljea. Oni su ujedno inspiracija i alat za otiske. Ideja o bazi podataka nastala je baš tako - željela je da se ta rasuta, ali permanentna aktivnost pretvori u zaokruženu cjelinu. Radionice njezine udruge Terakota punjenjem baze bavit će se stalno - svaki se detalj izabrane teksture iz prirode fotografira, otiskuje mu se negativ u glini, a nakon pečenja otiskuje se pozitiv, a original se vraća u prirodu. Prva radionica “otisaka kamena” odvijala se točno u vrijeme kada je nastajao ovaj tekst.

VEZANE PRIČE

Nathan Isberg

PROČITAJ   ►

Massimo Bottura

PROČITAJ   ►
Lidija Boševski